Svoju karijeru gradi strpljivo i samostalno, pa zbog toga aktivno glumi u više beogradskih pozorišta. Iako je Iskra prvenstveno pozorišna glumica, okušala se i u filmskim i serijskim ulogama poput one u filmu “Zona mrtvih”, te serijama “Vojna akademija”, “Urgentni centar”, “Cimerke” i “Crveni mjesec”. Udata je i majka je djevojčice Ines. Osim glume, njena velika ljubav je pisanje poezije, a nedavno je Iskra za svoj ciklus pjesama osvojila nagradu “Milutin Bojić”. O ovoj nagradi, odnosu s ocem, njenoj karijeri i tome koliko voli ljeto razgovarali smo s mladom glumicom.
Draga Iskra, ovaj razgovor započet ćemo jednom lijepom viješću. Naime, nedavno je Vaš ciklus pjesama ocijenjen je kao najbolji od ukupno 53 rada. Time ste postali deveti po redu dobitnik nagrade “Milutin Bojić”. Koliko Vam znači ova nagrada?
– Znači mi mnogo. Nisam ni mislila da ću biti laureat ove godine, na konkurs sam se prijavila anonimno bez ikakvih očekivanja, poezija je nešto što postoji samo radi mene same i mojih osjećanja. Ipak, ovakva priznanja bace drugačije svjetlo na pjesme, jer onog trenutka kada neko vaš hobi prepozna kao umjetnost, on prestaje da bude hobi, već dobije vrijednost umjetničkog djela.
Često imamo priliku na Vašem profilu čitati vaše pjesme. Otkud ljubav prema poeziji? Koliko dugo se već bavite pisanjem, i u ko vam je na tom polju bio uzor?
– Ljubav prema poeziji gajim oduvijek. I pišem oduvijek, od doba kada sam počela da sklapam smisleno rečenice na papir. S deset godina sam dobila nagradu za pjesmu “Vjetar” i to je bio baš taj vjetar u leđa da to nastavim. Bilo je perioda bez javnog pokazivanja pjesama, sada u vrijeme društvenih mreža i online zbornika su češće dostupne, ali rutina pisanja nije nikada prestajala. Moj uzor je oduvijek bila Brana Petrović.
U čemu pronalazite inspiraciju? Po kojem principu birate teme za Vaše pjesme? Šta je to što nastojite reći svojim pjesmama?
– Mislim da se danas pjesme dijele na dvije struje. Na poeziju radi poezije, u smislu: hoću da napišem nešto lijepo i prijemčivo masama, i na poeziju koja ne pretenduje da dopre ni do koga, već je samo ispovjedni veristički zapis vremena, trenutka, osjećanja. To što napišem je samo to. Zato sam nastanak pjesme traje onoliko koliko mi treba da zapišem ili otkucam. Ne trudim se da ih uljepšavam floskulama. Vjerujem da se ljudima zato i dopadaju, što su ogoljene, i veoma lične.
No, Vaša prva ljubav je ipak gluma. Dar ste zasigurno naslijedili od oca, ali koliko je on bio sretan što ste krenuli njegovim stopama?
– Nije bio, naročito jer se bojao da ću zapostaviti pisanje. Sada, kad zna da zbirka izlazi, može da odahne. Šalim se, prosto je znao težinu poziva, a znao je također da nismo takvog kova da ćemo se koristiti protekcijama, laktanjem, pa čak ni preporučivanjem, već da ću graditi karijeru samostalno, s pride teretom predrasuda. Ali, šta da se radi. Sada, s trideset i četiri godine imam osjećaj da su stvari išle baš kako treba, ne bih ništa mijenjala.
Imati uspješnog roditelja u istoj profesiji ponekad je usud. Jesu li reditelji, publika, kolege imali neku vrstu predrasuda prema Vama i Vašem talentu?
– Nisam se susrela s lošim odnosom s bilo kime od ljudi s kojima sam sarađivala. Nadam se da nisam nikoga razočarala, kao što nije niko ni mene. Radoholik sam, ne kasnim, ne zaboravljam dogovore, mislim da to svima lakne kad shvate, jer se od mladih generacija očekuje neka doza neodgovornosti. A za talent, ne bih znala, neskromno je reći da mi nikad niko nije u lice rekao “nemaš talenta”, a to opet i ne znači da ga imam, nego sam prosto možda radila s učtivim ljudima.
S obzirom na to da ste karijeru odlučili graditi sami, bez ičije pomoći, srbijanski mediji često su Vas “svađali s ocem”. Kako Vi komentirate te navode?
– Naravno, mi smo podneblje koje voli senzacije. Ja volim svoj posao, ali ne volim medijsko eksponiranje. Ti navodi su mi pali teško, jer me po prirodi boli nepravda. Ali eto, i to je prošlo. Kao i razne prethodne izrečene laži.
Koliko Vam je gluma donijela dobrog u životu? I biste li u svojoj karijeri, da imate priliku vratiti vrijeme, nešto promijenili?
– Donijela mi je predivne trenutke i donosi mi svakim izlaskom na scenu. Sebe smatram pozorišnom glumicom, i volim taj kontakt s ozarenim očima publike nakon predstave. Ne bih mijenjala ništa, iako apsolutno znam da nisam u top deset popularnih glumica moje generacije, jer znam da nikada nisam morala, a tako će i ostati, da pijem kafu ili nešto više radim da bih došla do uloge. Ne mislim na promiskuitet, već na lažno druženje. Ja ne umijem da se pretvaram. Kome trebam takva, uzet će me. Ko bi me uzeo ako bih se smješkala i ispijala pića s njim, ne mora da me uzme nikad.
Koji Vam je dio u pripremi predstave najzanimljiviji?
– Svaki. Od prve čitaće probe. Jedino ne volim audicije. Imam tremu i tresu mi se noge. Zato sam odlučila da više ne idem na njih. Uopšte s godinama nisam savladala taj strah od komisije. To valjda vučem od prijemnog ispita.
Pokazuje li Vaša kćerka Ines ljubav prema glumi? I hoćete li je podržati krene li Vašim stopama?
– Ona je član hora pozorišta “Puž”, primljena je prije šest mjeseci, i već igra u dve profesionalne predstave u „Pužu“. Bez mene. Ja sam samo mama koja je dovede i pokupi. Čak u jednoj igra i s Brankom Kockicom. Njoj je to prezabavno i čini je radosnom, ali se trudim da joj objasnim da je to sve igra, da ne poleti pa da krene da se oko toga nervira, jer tad prestaje sva čarolija. Kada odraste, naravno da ću je podržati u svemu za šta bude nadarena i gdje je srce bude vuklo.
Znamo da je svakoj mami njeno dijete najbolje. No, kako biste nam Vi opisali svoju Ines? Koja su njena interesovanja? Koliko Vam je slična?
– Potpuno je drugačija od mene. Ali smo najbolje prijateljice i imamo divan odnos. Ona je tvrdoglavija i neposlušnija nego ja, ali je zato manje nesigurna i duhovitija. I likom i karakterom je najsličnija mojoj majci, a meni je ta narav dobro poznata, zato valjda i umijem lako da se nosim s njom.
Posljednji put kada smo razgovarale, rekli ste mi da svojoj Ines “nikada ne biste poželjeli scenarij rastavljenih roditelja”. Ubrzo su se srbijanski mediji raspisali kako ste se Vi i Vaš suprug razveli, a Vi to nikada niste potvrdili. U međuvremenu su Vas i pomirili. Možete li nam reći o čemu je tu, zapravo, bila riječ?
– Svako od spomenutih medija može lijepo da ode u opštinu, uzme izvod iz knjige vjenčanih i riješi misteriju. A i ne mora. Toliko ljudi nas viđa svaki dan po Beogradu da je sve iluzorno. Nisam neko ko demantuje gluposti, jer svako spominjanje je pecanje. Tako da, nek pišu šta god, važno je da mi znamo šta je i kako je. I da nam je lijepo.
Kada niste na sceni, šta Vam je još zadovoljstvo raditi? Šta je to što Vas najviše u životu ispunjava?
– Šetnja, volim da sam napolju, po mogućstvu u prirodi. Imamo dva psa, volimo da šetamo, rijetko kad biramo kina, kućne sjedeljke i slično, pošto ja radni dan provedem u pozorišnim salama bez dnevnog svjetla, a Siniša (Iskrin suprug op.a.) gledajući u ekran, svjež vazduh je ono što nam najviše prija. Osim toga, opušta me kad odemo u našu vikendicu. To je neki ritual koji smo uspostavili u doba Covida, i to nam najviše puni baterije.
Ljeto je. Sezona odmora počinje. Gdje ćete Vi ovog ljeta odmarati?
– Budva. Doduše, prije toga me čeka put u Skoplje na gostovanje s predstavom, što mi je taman prilika da ga vidim prvi put.
Koliko se inače radujete ljetu? Jeste li više zimsko ili ljetno dijete?
– Ljetno sam dijete. I mrzim zimu. Uvijek mi je hladno. Ja i ljeti spavam u čarapama. Što se mene tiče, ljeto bi moglo trajati čitavu godinu.
Jeste li jedna od onih osoba koje uvijek ljetuju na istom mjestu ili pak svake godine posjetite neko drugo?
– Imamo stan na moru, što je prednost, ali i mana, jer, naprimjer, nikada nisam ljetovala u Grčkoj, Turskoj ili na raznim zanimljivim destinacijama.
Budući da ste mama, kako balansirate želje djeteta i svoje želje kada je riječ o ljetovanju?
-Ona obožava more , i jako se raduje odlasku. Ljetujemo od njenog sedmog mjeseca, i mogu da kažem da ljetovanje s djetetom uopšte nije bauk, naprotiv. Mi nikad nismo išli ni na kakav put ni izlet bez Ines, to nam je uživanje.
Azra.ba
