Redovna fizička aktivnost, uravnotežena ishrana, kvalitetan san i gubitak viška kilograma mogu značajno smanjiti rizik od razvoja dijabetesa tipa 2. Istraživanje je pokazalo da određene promjene životnih navika mogu smanjiti taj rizik i do 58 odsto.
Insulinska rezistencija i predijabetes često se pominju zajedno, zbog čega mnogi misle da je riječ o istom zdravstvenom problemu. Iako su ova dva stanja usko povezana, među njima postoji važna razlika.
-Insulinska rezistencija može dovesti do predijabetesa, a većina ljudi sa predijabetesom ima i insulinsku rezistenciju – objašnjava dr Sidni Blount, endokrinolog sa Univerziteta Nebraska Medicine.
Koja je razlika između insulinske rezistencije i predijabetesa?
Insulinska rezistencija nastaje kada ćelije u organizmu ne reaguju dovoljno dobro na insulin, hormon koji omogućava da glukoza iz krvi uđe u ćelije i bude iskorišćena za energiju.
Kada se razvije insulinska rezistencija, organizmu je potrebno više insulina kako bi održao normalan nivo šećera u krvi. Zbog toga gušterača počinje da luči veće količine ovog hormona i u početku uspijeva da nadoknadi smanjenu osjetljivost ćelija.
S druge strane, predijabetes označava stanje u kojem je nivo šećera u krvi viši od normalnog, ali još nije dostigao vrijednosti koje ukazuju na dijabetes tipa 2.
Do toga može doći kada gušterača vremenom više ne uspijeva da proizvede dovoljno insulina kako bi nadoknadila insulinsku rezistenciju. Tada nivo glukoze u krvi počinje da raste.
Insulinska rezistencija, dakle, može postojati i prije nego što se razvije predijabetes. To znači da osoba može imati smanjenu osjetljivost ćelija na insulin, a da joj je šećer u krvi još u granicama normale.
Kako se otkriva predijabetes?
Predijabetes najčešće ne izaziva prepoznatljive simptome, pa mnogi ljudi i ne znaju da ga imaju sve dok ne urade analize krvi.
Za otkrivanje ovog stanja koriste se:
Glukoza u krvi natašte – mjeri nivo šećera nakon perioda bez uzimanja hrane.
Oralni test tolerancije na glukozu – pokazuje kako organizam reaguje na unos određene količine glukoze.
HbA1c test – pokazuje prosječan nivo šećera u krvi tokom prethodna dva do tri mjeseca.
Potreba za testiranjem i učestalost kontrola zavise od godina, porodične istorije bolesti i drugih faktora rizika.
Kako se prepoznaje insulinska rezistencija?
Ne postoji jedan rutinski test krvi koji samostalno i pouzdano potvrđuje insulinsku rezistenciju. Ljekar procjenjuje više pokazatelja, među kojima su nivo glukoze, masnoće u krvi i nalazi fizičkog pregleda.
Jedan od mogućih vidljivih znakova je potamnila i zadebljala koža oko vrata, u pazuhu ili na drugim pregibima tijela. Ova promjena naziva se akantoza nigricans i može biti povezana sa insulinskom rezistencijom.
Osobama kod kojih postoji sumnja na ovaj poremećaj savjetuje se provjera nivoa šećera u krvi, jer insulinska rezistencija može prethoditi predijabetesu.
Ne postoji unaprijed određeno vrijeme za koje će se jedno stanje razviti u drugo, jer tok zavisi od brojnih individualnih faktora.
Do kojih zdravstvenih problema može dovesti insulinska rezistencija?
Ako se metabolički poremećaji povezani sa insulinskom rezistencijom ne prepoznaju i ne kontrolišu, mogu se javiti i druge zdravstvene komplikacije, uključujući:
dijabetes tipa 2
metaboličku masnu bolest jetre
povišen holesterol i trigliceride
visok krvni pritisak
povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti.
Ko je u većem riziku od insulinske rezistencije i predijabetesa?
Rizik je veći kod osoba koje imaju jedan ili više sljedećih faktora:
roditelja, brata ili sestru sa dijabetesom
ranije dijagnostikovan gestacijski dijabetes
prekomjernu tjelesnu težinu ili gojaznost
ishranu bogatu industrijski prerađenim namirnicama
nedovoljno fizičke aktivnosti
sindrom policističnih jajnika
opstruktivnu apneju u snu.
Na rizik mogu uticati i godine, porodična istorija bolesti i određene populacione karakteristike.
Ukoliko imate neki od navedenih faktora, razgovarajte sa ljekarom o tome kada bi trebalo da provjerite nivo šećera u krvi.
Kako spriječiti ili poboljšati insulinsku rezistenciju i predijabetes?
Promjene životnih navika mogu značajno poboljšati osjetljivost organizma na insulin i pomoći u regulisanju šećera u krvi. Kod osoba sa predijabetesom one mogu smanjiti rizik od razvoja dijabetesa tipa 2.
Najvažnije preporuke su:
Redovna fizička aktivnost: Cilj je najmanje 150 minuta umjerene fizičke aktivnosti sedmično, poput brzog hodanja, uz redovne vježbe snage.
Smanjenje tjelesne težine: Kod osoba koje imaju višak kilograma, gubitak oko sedam odsto početne tjelesne težine može značajno smanjiti rizik od dijabetesa.
Uravnotežena ishrana: Trebalo bi ograničiti industrijski prerađenu hranu i namirnice sa mnogo dodatog šećera. Prednost treba dati povrću, integralnim žitaricama, mahunarkama i kvalitetnim izvorima proteina.
Dovoljno sna: Redovan i kvalitetan san važan je za očuvanje metaboličkog zdravlja.
Prestanak pušenja: Pušenje dodatno povećava rizik od dijabetesa i bolesti srca.
Liječenje apneje u snu: Ukoliko imate simptome poput glasnog hrkanja i prekida disanja tokom spavanja, potrebno je da se obratite ljekaru.
Istraživanje Programa za prevenciju dijabetesa pokazalo je da su osobe koje su izgubile sedam odsto tjelesne težine i vježbale 150 minuta sedmično smanjile rizik od razvoja dijabetesa za 58 odsto tokom tri godine.
Promjene ne moraju biti drastične da bi donijele korist. Važno je da budu postepene, dosljedne i prilagođene zdravstvenom stanju.
Koji simptomi mogu ukazivati na dijabetes?
Predijabetes obično ne izaziva simptome, ali ukoliko se razvije dijabetes, mogu se javiti:
pojačana žeđ
učestalo mokrenje
pojačana glad
umor
zamagljen vid
trnjenje ili utrnulost stopala.
Ukoliko primijetite ove tegobe, obratite se ljekaru i provjerite nivo šećera u krvi.
Zašto je važno reagovati na vrijeme?
Dugotrajno povišen šećer u krvi može oštetiti krvne sudove, nerve i druge organe. Nekontrolisani dijabetes povećava rizik od srčanih bolesti, moždanog udara, oštećenja bubrega, problema sa vidom i komplikacija na stopalima.
Predijabetes ne znači da ćete sigurno dobiti dijabetes. Pravovremeno otkrivanje, redovne kontrole i promjene životnih navika mogu značajno smanjiti rizik ili odložiti razvoj bolesti.
Čak i male, ali dosljedne promjene u ishrani i fizičkoj aktivnosti mogu imati veliki značaj za dugoročno očuvanje zdravlja, prenosi Kurir.
