Promjena je uvijek moguća
„Svako se može naljutiti: to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, s pravom svrhom i na pravi način, nije lako.“ Tako je Aristotel napisao prije više od dvije hiljade godina u Nikomahovoj etici, podsjećajući nas da je ljutnja emocija univerzalna koliko i teška za kontrolu. Svi je osjećamo, ali malo ko je u stanju da je kanališe preciznošću laserskog snopa: da bude fokusirana, usmjerena, sposobna da se transformiše u konstruktivnu silu, uvijek pod kontrolom naše volje.
Unutrašnji kompas
„Ljutnja je stara koliko i sam život. To je iskonski glas koji, mnogo prije riječi, signalizira drugima granicu koju ne smiju prijeći“, objašnjava Vittorio Gallese, profesor psihologije na Univerzitetu u Parmi.
Prema Darwinovoj teoriji evolucije, ljutnja je jedna od šest primarnih emocija (uz radost, tugu, strah, iznenađenje i gađenje), koja je nastala kao ritualizacija složenijih ponašanja.
– U prirodi, životinja koja vidi da joj se narušava teritorija ne napada odmah: pokazuje zube, ispušta prijeteće zvukove i nakostriješi krzno. Ovo je preverbalni jezik koji joj omogućava da uštedi energiju: ona jednostavno komunicira svoju namjeru da se brani, bez pribjegavanja fizičkom sukobu. Ljutnja je, dakle, oblik društvene komunikacije. Poruka koja kaže “Budite oprezni, i ja sam ovdje.” Ako nam danas krv još uvijek ključa pred nepravdom, to je zato što nas ovaj biološki kompas nastavlja voditi, pokazujući da se svaka emocija uvijek javlja u odnosu na druge – kaže prof. Gallese.
Problematičan lik
Problem nastaje kada iskonski plač prestane biti neposredna reakcija i postane karakterna osobina: niži prag tolerancije koji neke tjera da male frustracije transformiraju u nesrazmjerne eksplozije. Ovo se može pojaviti već u prvim godinama života, kada dijete doživljava frustraciju zbog uskraćene potrebe. Neutješni plač nekoga ko ne dobije odmah pažnju ili impulsivni gest nekoga ko baci igračku na pod su prvi, rudimentarni oblici ljutnje. U tim trenucima tijelo govori prije uma, baš kao što se to dešavalo sa životinjama u ranim fazama evolucije, a izljev ljutnje postaje način potvrđivanja vlastitog prisustva u svijetu.
– Kako djeca rastu, ovaj iskonski jezik postaje složeniji, ali dinamika ostaje ista. Može se dogoditi da tinejdžer koji se bori s virtualnim izazovom ljutito napusti videoigru nakon gubitka (tzv. rage quit). Scene poput lupanja vratima i bacanja džojstika o zid mogu se činiti pretjeranima. Međutim, iza ovog gesta ne krije se samo razočaranje gubitkom, već i potreba za ponovnim uspostavljanjem osjećaja kontrole, istog onog koji nas kao odrasle može natjerati da “bijesnimo” ni oko čega kod kuće, u uredu, u supermarketu, u automobilu ili u redu u pošti – kaže prof. Gallese.
Gorivo za frustraciju
– Ljudi se često pitaju jesmo li mi, kao ljudi, agresivniji nego što smo nekada bili? Ali velike epizode barbarstva sigurno nisu moderni izum. Poenta je u tome da sada živimo preplavljeni podražajima, slikama, vijestima i strahovima koji pojačavaju percepciju opasnosti i nepravde. Krajem dvadesetog stoljeća odrasli smo u mladom svijetu, projektovanom prema budućnosti: osvajanje svemira, čovjek na Mjesecu, mir nakon rata, ekonomski razvoj. Danas je, međutim, scenario obrnut: ekološka kriza, demografski pad, sukobi blizu i daleko, pogoršanje usluga, rašireni osjećaj da sve ide u pogrešnom smjeru. U tom kontekstu, frustracija pronalazi novo gorivo. Mnogi reaguju povlačenjem, izolacijom, povlačenjem u virtuelne veze ili dijalog s digitalnim asistentima. Drugi, međutim, ovu nelagodu pretvaraju u agresiju, kao da je ljutnja jedini način da se i dalje osjećaju živima. U oba slučaja, to je simptom kolektivnog gubitka samopouzdanja – objašnjava psiholog.
Međutim, kako ističe stručnjak, nismo osuđeni da uvijek reagujemo na isti način, niti postoje čudotvorni recepti, ali postoje resursi koji nam mogu pomoći da izbjegnemo agresiju ili budemo manje agresivni.
– Prvo je prepoznati drugog kao “drugog”, a ne kao ogledalo u kojem tražimo vlastiti odraz. Živimo u narcisoidnom društvu, gdje prevladava ideja da svijet treba zadržati samo našu vlastitu sliku. Učenje da vidimo drugoga onakvim kakav jeste, prihvatanje njegove različitosti, već je odlučujući korak. Znati slušati, šutjeti, prihvatiti riječi drugih: ovo se može činiti kao banalna pravila, ali danas su to prave prakse kolektivne emocionalne higijene – naglašava prof. Gallese.
Odnosi nisu dodatak psihičkom životu: oni su njegova biološka osnova. Bez drugih ne možemo preživjeti. Rađamo se u tijelima drugih, rastemo zahvaljujući njihovoj brizi, učimo kroz njihov pogled. Saradnja, više nego konkurencija, ono je što nam je omogućilo da preživimo kao vrsta.
– Tokom jednog od velikih ledenih doba, čovječanstvo se svelo na nekoliko hiljada jedinki, manje od današnjih pandi. Nismo izumrli jer smo znali sarađivati, brinuti se jedni o drugima i sklapati saveze. To je naša istinska evolucijska snaga – ističe psiholog.
Regulacija emocija
– Priznavanje drugih ne znači idealiziranje čovječanstva. Nasilje je jednako ljudsko kao i ljubaznost i saradnja. Važno je njegovati ovu drugu stranu koja nas održava u životu – podsjeća Gallese.
Obrazovanje ovdje igra ključnu ulogu. Prema njemačkoj psihoterapeutkinji Almut Schmale-Riedel, naš odnos prema ljutnji zavisi od toga kako su nas roditelji naučili da je prihvatimo i izrazimo. Ignorisanje djeteta u napadu bijesa ravno je prijetnji napuštanjem jer šalje djetetu poruku: „Ako se naljutim, više me neće htjeti.“ Stoga mnogi rano nauče potiskivati svoju ljutnju, sve dok se kasnije ne manifestuje u iznenadnim ispadima ili agresivnom ponašanju, podizanju glasa, prijetnjama, lomljenju predmeta, nepromišljenoj vožnji, a u ekstremnim slučajevima i dovođenju do otvorenog nasilja. Međutim, nikada nije kasno za promjenu.
– Neuroznanost nam govori da je mozak plastičan: mijenja se, prilagođava se, uči. Obrazovanje i psihoterapija se zasnivaju na toj sposobnosti. Čak i kao odrasli, možemo bolje razumjeti sebe i naučiti regulirati svoje emocije, jer smirenost nije urođeni dar, već svakodnevno postignuće. Svi smo ranjivi. Dovoljan je samo jedan loš dan da se zapali fitilj. Ali podsjećanje sebe da nismo sami, da živimo zahvaljujući drugima i s drugima, najbolji je način da smirimo ljutnju – zaključuje prof. Gallese.
Konstruktivna energija
Evo kako, prema profesoru Galleseu, ljutnja može postati energija koja gradi, a ne uništava.
- Posmatrajte svoj život.
Identifikujte obrasce u odnosima koji vam uzrokuju patnju. Česti izljevi ljutnje mogu biti znak da je potrebna promjena. Terapeutski put nam može pomoći da ih transformišemo.
- Povećanje svijesti
Kada se suočite s nečim što vas iritira, zapitajte se: Zašto reagujem na ovaj način? Šta mi ova emocija govori? Introspekcija i meditacija vam pomažu da to shvatite.
- Naučite prepoznati déjà vu
Ako ljutnja uvijek izbija u istim kontekstima, vjerovatno se dotiče starih rana ili neprepoznatih potreba. Razumijevanje ovoga je prvi korak ka promjeni.
- Ne žuri.
Kada osjetite kako ljutnja raste, napravite korak unazad, udahnite, hodajte. Ljutnja je kao barut: ako je pustite da gori u zraku, ona se gasi, ali ako je komprimirate, ona eksplodira. Naučite dati tom osjećaju prostora jer je to tajna smirenosti.
