19. Novembra 2020.

GVAIDO IZ DELAVERA

Big Portal

POSTAJU LI SAD BANANA REPUBLIKA?


Uprkos nesumnjivoj moći, američki mediji glavnog toka nisu, makar ne još, u stanju da samostalno postave predsednika SAD. To što su Džozefa Bajdena proglasili za pobednika nije kraj izborne borbe

Sećate se Huana Gvaida? Mladog, perspektivnog venecuelanskog političara koji se proglasio za predsednika svoje zemlje u čemu je imao jedinstvenu podršku globalističkih medija, a i brojnih vlada. Da ga priznaju kao legitimnog predsednika umesto Nikolasa Madura pohrlile su mnoge zapadnjačke vlade, pre svega ona američka. Iako je na trenutke izgledalo kao da omraženi Maduro neće moći da se odupre naletu mladog izazivača, iako je na trenutke izgledalo da narod većinski podržava novo lice na čelu svoje zemlje, iako je na trenutke izgledalo da je građanski rat neizbežan, odnosno da je već izbio, ništa se od ovoga, međutim, nije dogodilo. „Projekat Gvaido“ vremenom se gasio, a najbolji simbol njegovog neuspeha verovatno je nedavno skidanje njegovog „predsedničkog portreta“ iz ambasade Venecuele u Boliviji i vraćanje slike Nikolasa Madura. Zašto baš u Boliviji? Zato što se tu pre svega nekoliko dana trijumfalno vratio prošle godine svrgnuti i proterani Evo Morales zahvaljujući izbornoj pobedi njegovog sledbenika Luisa Arsea.
Na slučaj s Gvaidom podsećamo zato što trenutna dešavanja oko izbora predsednika Sjedinjenih Država umnogome podsećaju na tu epizodu svetske politike. Napravljen je račun bez krčmara – mediji su Bajdena proglasili za pobednika, brojni (mahom zapadnjački) državnici su pohrlili da mu čestitaju pobedu i da ga priznaju za 46. predsednika SAD, narod izlazi na ulice da proslavi propast „diktatora“ koji se cenzuriše i kojem se oduzima mogućnost odgovora, istovremeno se najavljuju i čistke i nacionalno pomirenje…
UOBIČAJENA MATRICA Preduslov za uspešnu obojenu revoluciju je ogromno nezadovoljstvo narodnih masa izazvano u najvećoj meri lošim socijalno-ekonomskim stanjem u društvu, i snažan medijski pritisak. Dok su u Venecueli, ali i brojnim drugim zemljama organizatori ovih operacija do lošeg stanja u društvu dovodili iznurivanjem države raznim oblicima sankcija, u SAD to nije bilo moguće, pa je za urušavanje ekonomije iskorišćena epidemija kovida 19. Kad smo kod korone, vrlo se zgodnom pokazala i za promovisanje glasanja poštom veoma pogodnog za svaku vrstu manipulacije, ali i u propagandne svrhe pa je, na primer, prodemokratski Si-En-En tokom izbora imao reklamnu kampanju koja je nominalno bila u korist nošenja maski, a suštinski protiv Trampa. Poruka je bila da to kakve maske nosimo govori o nama, ali da o nama govori i nenošenje maski. Poznato je da Tramp ne voli baš da prekriva lice, dok Bajden masku kao da ne skida.
Drugi važan segment u ovakvim operacijama jesu mediji. Ako je iko do sada sumnjao u to koliko su vodeći američki mediji od jedne strane pravili anđele, a od druge demone s Trampom kao inkarnacijom samog đavola, otvorena i brutalna cenzura koja je krunisala kraj izbora trebalo bi da odagna svaku nevericu. Prvo, nezapamćeno je prekidati aktuelnog predsednika dok govori o bilo čemu, pa makar to bile i optužbe za krađu na izborima. Drugo, nedopustivo je to činiti pod izgovorom da su „optužbe nedokazane“ i „očigledne laži“, jer mediji nisu sud. Treće, i u ovom slučaju reklo bi se najvažnije, jeste količina licemerja koju ovi mediji izlivaju, jer su protekle četiri godine potrošili na iznošenje optužbi u izbornu krađu, neregularnost izbornog procesa, pa čak i mešanje ruskih i kineskih hakera bez ikakvih dokaza pošto je svaka istraga propala, da bi sada ukazivanje na moguće neregularnosti automatski predstavljali kao udarac na demokratiju. Za ovaj preokret bilo im je u suštini potrebno manje od 48 sati. Cenzuri su se priključile i društvene mreže tviter i fejsbuk, na kojim su tvrdnje o manjkavostima i mogućim neregularnostima izbora blokirane ili proglašavane za laž.
Istovremeno s Bajdenovim „pobedničkim“ govorom u kojem je pozivao na ujedinjenje obećavajući da će biti predsednik svih Amerikanaca, te da je vreme da se prestane s tretiranjem neistomišljenika kao neprijatelja, njegovi saradnici i pristalice najavljuju osvetu i pokretanje Trump Accountability Project-a koji treba da poziva na odgovornost Trampove saradnike i pristalice. Cilj takvog projekta je javno prozivanje i sramoćenje ljudi koji su podržavali predsednika, ali i, što je opasnije, njihovo isključivanje iz društva uključujući i pravo na posao. To nije dolično države koja se smatra svetionikom demokratije, bastionom slobode misli i govora, ali je tako svojstveno za obojene revolucije i nasilne smene režima iza kojih su stajale iste one sile koje sada ruše Trampa.
Najbrutalnije kršenje demokratskih normi koje ne bi bilo prihvatljivo ni u jednoj normalnoj zemlji (uključujući i Srbiju) jeste odluka da se onemoguće republikanski posmatrači u nadgledanju brojanja glasova, što se dogodilo u Pensilvaniji i još nekim državama.

Bajdenovi saradnici i pristalice najavljuju osvetu i pokretanje Trump Accountability Project-a koji treba da poziva na odgovornost Trampove saradnike i pristalice. Cilj takvog projekta je javno prozivanje i sramoćenje ljudi koji su podržavali predsednika, ali i, što je opasnije, njihovo isključivanje iz društva uključujući i pravo na posao.


PREDSTOJEĆA PROCEDURA Da Bajdena za novog predsednika ne mogu proglasiti ni mediji, niti strani državnici koji mu čestitaju, nego isključivo američke institucije nadležne za to ukazuje i urednik američkog konzervativnog časopisa „Kronikls“ Srđa Trifković. „Novog predsednika Sjedinjenih Država legalno može proglasiti samo Vrhovni sud SAD, u kome većinu imaju republikanci, a ukoliko sve manipulacije na izborima prođu bez pravnih posledica, Amerika će se pokazati kao ’banana republika’ sa nelegalnim predsednikom“, naveo je on za „Sputnjik“.
Advokati Donalda Trampa počeli su da podnose tužbe sudovima država u kojima postoje sumnje u izbornu prevaru demokrata među kojima su Arizona, Nevada, Džordžija, Severna Karolina, Pensilvanija, Mičigen i Viskonsin. Prva tužba na 105 stranica podneta je sudu u Pensilvaniji kako bi se oborila odluka Vrhovnog suda te države da se prihvate i glasovi pristigli posle 20 časova na dan glasanja, što je u suprotnosti sa zakonom. Ako Vrhovni sud Pensilvanije, koji je pod kontrolom demokratama naklonjenih sudija, podrži tu odluku, ide se na federalni Vrhovni sud, kojim dominiraju republikanske sudije.
Elektorski kolegijum trebalo bi da se sastane 14. decembra i da, kako stvari sada stoje, Bajdena izabere za predsednika, što na zajedničkom zasedanju oba doma američkog Kongresa 6. januara treba da bude verifikovano. Tom zasedanju predsedava potpredsednik SAD Majkl Pens. Postoji teorijska mogućnost da on udovolji pisanom i obrazloženom zahtevu bar jednog člana Predstavničkog doma i bar jednog Senata da se glasovi Elektorskog kolegijuma ne priznaju. U tom slučaju odgovornost za izbor predsednika pada na Predstavnički dom u kojem jedna država ima jedan glas i „boju“ države određuje stranka na vlasti. Pod republikanskom kontrolom je 28 od 50 država plus Distrikt Kolumbija. Ovaj postupak mora biti okončan do ponoći 20. januara 2021. godine.

LINIJE PODELE Nasuprot uobičajenom mišljenju, podela u Sjedinjenim Državama ne ide po rasnoj, ili etničkoj liniji, iako su demokrate i liberalni krugovi stvari pokušavali da predstave tako pojednostavljeno kao da su s jedne strane zli rasisti oličeni u „Praud bojsima“, a s druge strane borci za rasnu ravnopravnost i slobodu okupljeni oko „Blek lajvz meter“. Optuživali su Trampa da je „predsednik belaca“, a to su i priželjkivali da bude, jer bi ga tako lakše pobedili. Iako su rasne i etničke napetosti u Americi očigledne (kao u ostalom i u mnogim drugim delovima sveta), one niti su suština problema, niti njegov okvir. Prema statistikama, životni standard i uslovi života takozvanih „manjina“ u SAD više su se poboljšali tokom vladavine Donalda Trampa, nego za osam godina predsednikovanja demokratske ikone i nobelovca Baraka Obame. To objašnjava, ali samo delom, zašto je Tramp uprkos svemu povećao podršku koju dobija u crnačkim zajednicama (17 u odnosu na 13 posto 2016) i među „Latinosima“ (sa 32 posto 2016. na 35 procenata). Prečesto se zaboravlja i da je protestni pokret „Blek lajvz meter“, koji je ovoga puta poslužio kao udarna pesnica Bajdenove kampanje, osnovan ne u vreme Trampove „rasističke vladavine“ nego dok je na vlasti bio Barak Obama.
Ne povećava se broj Trampovih pristalica jer su ljudi privučeni idejama rasne nadmoći belaca, ili jer su očarani teorijama zavere o tome kako Bajden i ostatak demokratske elite siluju i čereče decu tokom pedofilsko-satanističkih rituala (što bi s obzirom na ponašanje demokratskog predsedničkog kandidata moglo biti istinito). Ova dva bloka duboko dele klasne razlike i potpuno suprotstavljene vizije društvenog poretka. S jedne strane imamo predstavnike establišmenta koje podržavaju gotovo svi mediji glavnog toka, s druge su Amerikanci koji drže do svojih korena, društva i vrednosti. S jedne strane su oni usidreni na jednom mestu i znaju odakle su, i nomadi kojima poreklo nije bitno. Obični ljudi iz radničkih ili izumirućih srednjih slojeva (koje je Hilari Klinton prezrivo nazvala „šakom jadnika“) i finansijski lobiji čiji je jedini interes nastavak sumanutog ličnog bogaćenja po svaku cenu.

Kako god da se okonča sadašnja zavrzlama i postizborna bitka između Trampa i Bajdena, jednu stvar mora priznati svako – istraživanja i analize koje su predviđale apsolutni trijumf demokratskog kandidata ponovo su se pokazale potpuno pogrešnim, jer je Bajden, ukoliko njegova pobeda bude i zvanično potvrđena, a optužbe za izbornu krađu odbačene, pobedio tek za dlaku. Ni ova konstatacija nije, međutim, dovoljna da bi se imala prava slika o stanju američke nacije. Istraživanja i analize takođe nisu predviđale da će Donald Tramp imati između sedam i deset miliona glasova više nego pre četiri godine. Ideja koju su nametali mediji i elita jeste da je 2016. „trampovska demagogija“ izmanipulisala naivno biračko telo koje će se ovoga puta za to osvetiti. Ali desilo se suprotno – ne samo da su oni koji su glasali za Trampa 2016. potvrdili svoj stav nego su im se pridružili i milioni novih glasača.
Budući da je izlaznost na izbore bila značajna – što je za SAD neuobičajeno – nesporno je da je polovina Amerikanaca danas žestoko „trampovska“ i odlučna da zadrži svoje „populističke“ pozicije. Tramp je, možda, izgubio jednu bitku, ali trampizam nije izgubio rat. Tradicionalni američki dvopartijski sistem je poremećen i republikansko biračko telo više nema tako mnogo zajedničkog sa onim što je nekada bilo. Ovome se pridodaje sve izraženije i vatrenije međusobno neprijateljstvo između dva bloka koje ruši stare osnove kolektivnog američkog identiteta, što čini da su SAD toliko duboko i nepomirljivo podeljene koliko nisu bile od Građanskog rata.
Da parafraziramo Tolstoja i njegovu čuvenu prvu rečenicu „Ane Karenjine“: „Sve srećne obojene revolucije su nalik jedna drugoj, a sve nesrećne su nesrećne na svoj način.“ Početne faze su iste i ako su uspešne, sve obojene revolucije su nalik jedna drugoj. Razlika nastaje u slučaju neuspeha i to je deo koji je zaista teško predvideti. Da li će Bajden proći kao Gvaido, ili će uspeti da se ustoliči, tek ćemo videti.

Piše: Filip Rodić za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare