U aferama glavu gube samo neoprezni, odnosno oni koji vjeruju da će njihovo junaštvo nešto promijeniti u zemlji u kojoj asker za savjetnika uzima neimara, a zlatni ljiljan alpinistu sa prljavim rukama i čistom savješću.
Tako će i afera u kojoj je „potkovan“ Milan Tegeltija proći kao i sve afere do sada. Oni koji trebaju biti kažnjeni biće nagrađeni, a oni kojima bi trebalo prikucati lentu za hrabrost vjerovatno će biti optuženi za nezakonito snimanje.
Džaba se raja ibreti i očekuje bar privid pravde, jer u ovoj zemlji se nikada o pravdi i nije radilo. Sve ostale priče koje se pričaju iz sata u sat i iz dana u dan su bljutave laži u koje se niko više i ne trudi da uspe soli.
U ovoj je zemlji – i ne, dabome, samo u njoj – bitno samo jedno koje je dvoje: da oni koji su na vlasti ostanu što duže na njoj ne birajući sredstva kako da to ostvare i da oni koji nisu na vlasti konačno padnu u neku od palata ne birajući sredstva za taj „pad“.
U svakoj aferi kriv je neko drugi osim onih koji su zaista krivi. Prvo su krivi novinari koji su to objavili. Potom je kriva politička adresa kojoj je u interesu da se to objavi. Najposlije su krivi i strani centri moći koji su sve to dopustili.
Zato Dodik nakon „potkivanja“ Tegeltije priča onako kako priča. Stara, oprobana strategija: prvo diskreditovati novinara uvredama, a potom nastaviti sa vulgarnim napadima i napraviti vijest od sebe u namjeri da se zaboravi prvobitni skandal.
Matrica je poznata, mijenja se samo nacionalni ili entitetski predznak: tekst je objavljen u Saraj’vu, objavio ga je novinar koji nije Srbin ili pak jeste, ali radi isključivo za Bošnjake/Hrvate ili propalu opoziciju i ko će tome vjerovati?
Ne znam ko će tome vjerovati, valjda svako ko ima imalo surutke među ušima, ali zaista ne znam ko iz godine u godinu vjeruje ovima koji tako pričaju i koji se ne stide ubleha i gluposti koje valjaju gdje stignu i kako stignu.
Jasno je k’o tri puta tri da od ročišta nema ništa. Ne samo sada, nego zauvijek. Bili stranci ovdje ili ne bili. Bili Dodik, Čović i Bakir na vlasti ili neki treći. Poštenje je igra za one koji potroše platu sedam dana nakon što je prime, ne za ove.
Umjesto da mu skinu potkovicu i okače je oko vrata da je nosi vječno kao znak profesionalne i ljudske sramote, Tegeltiji će vjerovatno potkovati i drugu nogu. I treću. I četvrtu.
Ali nije uvijek do kovača, ima nešto i u konju koji mirno prima vrelo gvožđe.
