A kad se 1934. godine sramežljiva tamnoputa djevojka Ela Ficdžerald pojavila na debitantskoj večeri i popela na pozornicu pozorišta “Apollo” u njujorškom Harlemu, niko nije slutio kakva se umjetnica i potencijal krije u njoj, niti na koji će način spojiti melodiju, ritam i harmoniju.
Kad je završila izvođenje pjesme kojom se predstavljala, jedan crnac popeo se kod nje na pozornicu, a aplauz se udvostručio jer je publika u njemu prepoznala velikog bubnjara Čika Veba, koji je u to vrijeme imao svoj orkestar. Zamolio je publiku da se utiša i upitao djevojku za ime. Nesigurnim glasom Ela mu se predstavila, a on joj je dao ponudu koju nije mogla da odbije – pozvao ju je da nastupa s njegovim orkestrom. Tad je rođena nova svjetska zvijezda – kraljica džeza s vokalnim rasponom od tri oktave.
Sa 17 godina Ficdžeraldova je postala vokalna solistkinja orkestra “Chick Webb”, s kojim je snimila, između ostalih, numere “If you Can't Sing It”, “Love and kisses” i “You'll have to sing it”. Godine 1939, nakon Vebove smrti, preuzima vođstvo nad orkestrom i snima preko 150 numera, uključujući i nezaboravnu “A Tisket, A Tasket”.
Djetinjstvo i muzička karijera
Ela Ficdžerald rođena je 25. arpila 1917. godine u Njuportu, u američkoj državi Virdžinija, u siromašnoj crnačkoj porodici. Imala je prilično teško djetinjstvo te nakon razvoda roditelja odlazi s majkom u grad Jonkers, a zbog teške finansijske situacije rano počinje raditi. Kad joj je majka preminula, ostaje sama i bez novaca. Kratko je vrijeme o njoj brinula tetka, potom je završila u sirotištu, koje je takođe ubrzo napustila. Bila je prisiljena živjeti na ulici te je pjevala za novac.
Ali, siromaštvo i velika ekonomska kriza nisu uništili maštu djevojčice zlatnog glasa, koja je oduvijek sanjala da postane pjevačica. A da je živa, prva dama džeza koja je posjedovala nevjerovatnu čistoću tona, osjećaj za ritam, sugestivno izražavanje i velike mogućnosti improvizacije, 25. aprila slavila bi 104. rođendan.
Tokom karijere ponijela je nadimke dama Ela, prva dama pjesme i kraljica džeza, iako note nije znala i nikada ih nije naučila.
Godine 1941. započela je solo karijeru svingom i bi-bapom. Ubrzo je postala kraljica skata, improvizovanog pjevanja nepovezanih slogova, a poigravala se i sa sambom, gospelom i ostalim muzičkim pravcima. I u svakom je bila savršena. Zahvaljujući izražajnom pjevanju i čistom glasu, veliki kompozitori tog vremena, poput Džordža Geršvina, Kola Portera i Djuka Elingtona, željeli su da pišu upravo za nju. Ostvarila je sjajnu saradnju i s legendarnim Luisom Armstrongom, te su snimili tri albuma tokom 1956. i 1957. godine.
Neškolovana muzičarka i džez
Dvadesetih godina prošlog vijeka izmišljen je radio koji je omogućio džez i bluz muzičarima da njihova muzika bude snimljena i emitovana širom Sjedinjenih Američkih Država. Sa druge strane uvedena je prohibicija, koja je branila točenje alkohola. Međutim, postojali su klubovi u Harlemu u kojima se točilo piće, što je privlačilo veliki broj kako crnaca, tako i bjelaca, koji su pored pića mogli da uživaju i u džezu.
Nakon pada Američke berze 1929. godine i perioda poznatog kao Velika depresija, bilo je vrijeme da se zaustavi rasizam. I upravo je na tom putu bila džez muzika, koja je u ovo vrijeme potpuno promijenila američku kulturu, uvodeći sving, koji je bio široko prihvaćen među bijelcima. Beni Gudmen je osnivač prvog džez benda koji je bio rasno mješovit. Veoma bitnu ulogu imao je Luis Armstrong, čija je improvizacija uticala na mnoge velikane džeza, poput Kaba Kaloveja, Dizija Gilespija i Binga Krozbija, da bi se stil proširio na vokaliste kakav je bila Ela Ficdžerald.
Iako neškolovana muzičarka, Elu su odlikovali nevjerovatna intuicija i razumijevanje muzike. To je bila era big bendova, a Amerika tek što je izašla iz velike krize. Muzičari su se borili za opstanak, prijepodne vježbali, uveče svirali. Zapravo su imali veliki trening, što je učinilo da Ela postane besprekorna u muzičkom smislu. Živjela je za pjevanje. Kad su je pitali šta je bolje od pjevanja, ona je bez razmišljanja rekla: “Još pjevanja!”
Zbog loše ekonomije i izbijanja Drugog svjetskog rata, producentske kuće su prestale s radom, pa je jedini način da se čuje muzika bio radio. U ovo vrijeme pojavio se izuzetno bitan stil džeza – bi-bap. Izmislili su ga muzičari koji su htjeli da imaju više kreativne slobode nego što je sving dozvoljavao. Ovaj stil je uveo pravu revoluciju u džez muzici time što je diktirao stil života, a poslije kratkog perioda je i postao osnovni jezik džez muzičara.
Ovaj pravac prihvatila je i Ficdžeraldova. Imala je sposobnost da shvati novu muziku. Kad je era džeza počela da jenjava, muzičari poput Frenka Sinatre su doživjeli krizu. Nije im bilo jasno šta je rokenrol, jer su svi postulati koji su do tada važili pali u vodu. Ela je razumjela kako se ta muzika pjeva i svoj izraz stavila je u kontekst nove muzike. U stvari, ona je prilagodila muziku sebi.
Podrška Merlin Monro
Pedesetih godina prošlog vijeka Eli nije bilo dozvoljeno da nastupa u tada najpoznatijem losanđeleskom noćnom klubu “Mocambo”, a smtralo se da je razlog tome boja njene kože.
Međutim, Merilin Monro je bila njen veliki obožavalac. Kad je čula da joj je zabranjeno da pjeva, pozvala je vlasnika kluba i obećala mu da će, ako angažuje Elu, i ona dolaziti svake večeri da je sluša. A pojavljivanje Merilin Monro podrazumijevalo je veliku medijsku pažnju. Uskoro je Ela počela da nastupa u klubu, a Merilin je održala obećanje i svake večeri je sjedila za stolom ispred pozornice.
“Poslije tog angažmana više nisam morala da pjevam u malim klubovima. Merilin je bila neobična žena. Uvijek ispred svog vremena. Nažalost, nikad nije bila svjesna toga”, izjavila je svojevremeno Ela.
Kraj karijere i smrt
Sedamdesetih godina Ela je nastupala s trijom pijanista, ali i s mnogim simfonijskim orkestrima. Njen glas je već počeo gubiti pomalo na svom sjaju, ali entuzijazam i harizamtičnost donosili su joj publiku i tokom osamdesetih godina. Elin posljednji koncert održan je u Velikoj Britaniji 1990. godine, a onda se povukla iz javnosti.
Život Ele Ficdžerald bio je prilično težak. Uprkos tome, uspjela je da ni iz čega stvori sve postavši sinonim za ono što podrazumijeva američki san. U privatnom životu bila je jednostavna i narodska žena. Veći dio zarade davala je sirotištima, kako bi pomogla napuštenoj djeci, jer velika umjetnica nije mogla da zaboravi svoje nesrećno djetinjstvo provedeno u sirotištu.
Zadnje godine zivota ozbiljno narušenog zdravlja Ela je provodila daleko od javnosti, u svom domu u Beverli Hilsu, a premunula je 15. juna 1996. godine.
Od onih prvih dana po harlemskim klubovima do muzičke slave svjetskih razmjera, život Ele Ficdžerald bio je istinska uspješna priča. U karijeri dugoj skoro 60 godina primila je 14 “Grammy” nagrada i prodala preko 40 miliona ploča, a balade, sving i bi-bap dovela do savršenstva. I bila je prva dama pjesme.
Iako nikada nije stekla formalno muzičko obrazovanje, 1986. godine dobila je titulu počasnog doktora muzike na Univerzitetu Jejlu u SAD. Tokom karijere dobila je nacionalnu medalju za umjetnosti od Ronalda Regena i predsjedničku medalju slobode od Džordža Buša.
Jednom prilikom o džezu je rekla: “Tad kada sam bila na vrhuncu bilo je uzbudljivo doba. Džez uopšte nije laka muzika, to je narodna muzika, folklor. Možda zlatno doba džeza tek treba da dođe”. Neprikosnovena kraljica džeza opravdano se našla na listi slavnih žena koje su mijenjale svijet – ona je to činila načinom na koji je spojila melodiju, ritam i harmoniju.
Citati
* Nemojte prestati pokušavati da radite ono što stvarno želite raditi. Gdje postoje ljubav i nadahnuće, mislim da ne možete pogriješiti. Ne odakle ste pošli, računa se gdje idete.
* Bila sam bogata, a bila sam i siromašna. Vjeruj mi, dušo, bogatstvo je bolje.
* Nikada nisam željela da koračam i šepurim se. Dajte mi jednostavan život.
* Kuća koja zvoni od radosti i smijeha, i oni koje volite u njoj.
* Muzika je univerzalni jezik. Ona zbližava ljude.
* Ono što svi žele više od bilo čega drugog jeste da budu voljeni.
