ĐORĐE VUKOVIĆ: Zabranjeni grad

foto: Siniša Pašalić

Stajao jedan Rus za vrijeme SSSR-a na trgu u blizini Kremlja, držao transparent i dijelio nekakve letke. Nakon nekog vremena policija ga uhapsila, ali se ispostavilo da je držao samo praznu hartiju i dijelio bijele papire. Na ispitivanju je rekao da svi znaju šta u državi nije u redu, pa nije ni trebao da bilo šta napiše!

Jedna mlada Prijedorčanka prije nekoliko godina danima je stajala na lokalnom trgu. Brzo je privukla pažnju sugrađana, izazvala znatiželju regionalne javnosti. Svakodnevno su je okruživale kamere i fotoaparati, svi osim medija u službi vlasti. Iako nije progovorila ni riječ, ni trepnula, njen performans pokrenuo je lavinu pitanja. Da li je taj živi kip izraz protesta zbog političke situacije, socijalnog beznađa, masovnog odlaska mladih, nezaposlenosti, partijskog kadriranja, korupcije na fakultetima, nasilja nad ženama, nacionalne, rodne ili seksualne diskriminacije. Nakon mjesec dana djevojka je na svom fejsbuk profilu napisala da je završila koncept glasnog ćutanja, studentski projekat o autorefleksiji pojedinca, društvene i medijske slike, poslije čega je nestala iz javnosti!

Da razjasnimo odmah, kako ne bi bilo poslije da sam na nešto slično nagovarao: ništa od ovoga nemojte ni pokušavati na Trgu Krajine! Ni pobratim Rus ni mlada Prijedorčanka ne bi se ovdje proveli dobro! Prvo, ne bi dobili dozvolu za stajanje. Drugo, ne postoji nijedan dovoljno užasan razlog, nijedan toliko alarmantan problem, nijedan traumatičan događaj koji, po aršinima ove vlasti, zaslužuje pravo da se javno manifestuje. Dakle, manite se suludih performansa da ne bi stradala koja glava! I prazno parče hartije odmah bi bilo uhapšeno. Pred autorefleksiju bi izveli kordon i nasrnuli palicama: Odbij, odbij! Živi kip bi opasali trakama i pozvali komunalnu da ga sastruže i odveze na đubrište. Tišini bi krv pustili!

U centru Banje Luke zabranjeno je izložiti i visibabe! Em što zavjerenički najavljuju nekakvo obojeno proljeće, em sumnjivo ime tog cvijeća isuviše aludira na – političku poruku! Baš zato bi i tri kite popušile krivičnu prijavu zbog remećenja javnog reda i ugrožavanja bezbjednosti, a režimski analitičari bi ih za svaki slučaj odmah čestito popljuvali. Da ne uvenu valjda! (Ovdje dolazi dramska pauza kako bi se čitalac zapitao da li autor misli na uvenule… kite ili analitičare. Mada je potpuno svejedno!)

Poslije svega, uprkos zabrani, ionako više nema nikakve potrebe za protestvovanjem, mitingovanjem, javnim okupljanjem, šetnjom, objašnjavanjem, dokazivanjem, pisanjem. Ono što je najvažnije znati već odavno je rečeno! I ponovljeno. Svima koji imaju oči i uši, mozak i dušu, sve je savršeno jasno! Riječi su ovdje postale suvišne. Pun Trg, kolone šetača, izbrisani otisci sa pločnika ili lajv prenos ne mogu reći ništa novo, ništa što ne bismo znali i sa praznim papirom u ruci, uz gromoglasno ćutanje ili samo jedan pogled koji možemo da razmijenimo kad tad, čak i ako se više nikada i nigdje ne sretnemo!

Znam da kolumne na ovom portalu pišem onima koji sve ovo znaju i bez čitanja. Šta nije u redu u ovoj zemlji jasno je i pred ugašenim ekranom telefona ili računara. Na praznom, zabranjenom Trgu ili bilo gdje drugdje. Mogu popljuvati, sluditi, otjerati ili ućutkati bilo koga, mogu opkoliti mrak, isključiti struju, ali ne mogu isključiti mozak. Onom ga ima, naravno! Kao što ni bilo kakve riječi, argumenti, analize, vapaji, upozorenja ne mogu ni silom ni milom uključiti mozak onome ko ga nema. Isto važi i sa srcem!

Dovoljno je bilo vremena za svakoga od nas da razjasni sam sa sobom. Toliki mjeseci, godine, decenije prilika da se stavi prst na čelo, pogleda u ogledalo, zagleda u sutra! Ako ima bilo kakvog smisla pisati dalje, onda je to zbog onih koji će jednog dana možda imati slobodu i pravo da znaju potpunu istinu o nama, našoj propasti, našem nestanku! Zbog njih, ako ko pretekne, treba sve dobro da se zapamti! Da se tačno zna ko je i šta radio, u ime čega! Ne smije da ostane prazan papir, tišina! Nema neutralnih, suzdržanih, rezervisanih, neobavještenih.

Ovo danas, ovo je vrijeme za drugu vrstu ljudi. Onih koji su slobodni da rade šta žele, svemoćni, raspojasani, nezaustavljivi. Kojima je sve potaman. Koji ne žele bolje. Koji se plaše promjene. Koji čitaju i pišu o nečemu drugom. Koji vide i osjećaju drugačije. Koji misle da nemaju razloga za strah, za stid. Njima ovakvi tekstovi ne trebaju, osim što ih nerviraju, inspirišu na samopouzdanje, daju im razlog više za mržnju.

Opštepoznato je da su idealni građani svake politički korumpirane države one lakovjerne tupadžije koje ne razlikuje istinu od laži, dobro od zla. Za njih se sriču tv dnevnici, njih je nužno redovno snabdjevati propagandom, zbog njih mora da se sruči gomila otrova po ljudima koji remete idealnu sliku društva, oni se hrane bljuvotinama sa izmišljenih portala javnog servisa. Lažima je potrebna svakodnevna pažnja. Nacionalna frekvencija. Glupostima ispunjen kadar. Besmislice koje se nižu niz novinske stupce. Udruženom silom da oblikuju i isklešu kamene glave koje ništa ne razumiju. Obezdušene ljuske do kojih ne dopire i koje ne dotiče ništa. Samo tvrdoglavo da ponavljaju jedno te isto.

U takvom ambijentu, sa ili bez protesta i njihovih zabrana, djeca nam stradaju, propadaju ili bježe! Pred ispranim mozgovima, dresiranim mislima, uprostačenim emocijama, normalan čovjek se povlači, čitave porodice pakuju i odlaze! Ne pomažu tu više ni protesti, ni izbori, kolumne još manje. Novi policijski kordoni bili bi višak, iako su i oni ionako samo performans nečega drugog. Ko može i hoće to da razumije!

Na kraju će ovdje da ostanu samo kamene glave. Baš kao one na tihookeanskim Uskršnjim ostrvima koje svjedoče da je tu nekada živio jedan narod koji je i pored raskošnih prirodnih uslova, iskustva starih običaja i talentovanog podmlatka, pristao na sudbinu primitivnog društva koje je sve više i više tonulo u totalni haos. Kada su konačno sve opustošili, prešli su na kanibalizam! Naravno, nejač je brzo stradala i sve je otišlo dođavola. Ostale su samo ukopane kamene glave. Da ih gledaju turisti.

Ovdje su i turisti prestali da svraćaju!

Piše: Đorđe Vuković za izvor.ba