„Nasiljem pokušavaju da se zastraše i ponize građani“, upozoravaju profesori koji zajedno sa studentima, glumcima, rediteljima, piscima, ljekarima, inženjerima i desetinama hiljada sunarodnika mjesecima upiru prst u, kako ističu, sve izraženija obilježja diktature pod kojom žive i iz koje im djeca svakodnevno odlaze.
U Republici Srpskoj muk! U njoj ili nema obilježja diktature, ili nema intelektualaca i umjetnika, ili su režimsko nasilje, prijetnje, vrijeđanje i zastrašivanje neistomišljenika već učinili svoje, pa ljudi prestravljeno i ćutke gledaju kako im djeca bježe u kolonama, glavom bez obzira!
Umjesto njih, umjesto razgaćene opozicije i plejade nevladinih organizacija za zaštitu prava ljudi, kućnih ljubimaca i zeleniša, umjesto malodušne i čangrizave mahale, par klinaca najavljuju prijedlog da se s ove strane Drine zastrašivanje zakonom zabrani!
Ovdje je rizično čak i podržati proteste u Srbiji, povući paralele. Kome se i omakne, danima ga razvlače na stubu srama, provlače kroz toplog zeca! Okupljanja ne dolaze u obzir! Sve je pod kontrolom. Ni viber i fejsbuk grupe ne smiju da se omasove. Ograničen broj penzionera može igrati šah u parku, ali da oprezno dira – konje! Višečlane porodice moraće da najavljuju šetnje vikendom. Studenti će pravdati izostanke s nastave strahom od okupljanja!
Postavljanjem kamera na svakom ćošku u gradu, Banja Luka se pretvara u dnevnu sobu Parova ili Zadruge. Mnogi reći da i nema neke suštinske razlike, iako se Mitrovićevi i Marićevi likovi ničega ne plaše i ne stide. Doduše, njih tamo gledaju besposlene domaćice, nas ovdje – besposleni inspektori! Ali to nije dovoljno da bi se uočila razlika između dva varijeteta autoritarizma, dva antidemokratska koncepta, dva stila vladanja koji međusobno neodoljivo liče, a i sami se na sva zvona hvale kako niko i nikada u Srbiji i Srpskoj nije bio bliži, dostizao toliko jedinstvo, ujednačavao praksu!
To je valjda i priznanje da, ako nemamo kuražnu inteligenciju, svakako ne zaostajemo sa ovdašnjim replikantima vulina, martinovića, rističevića, neša stefanovića… Analitičari su nam i bukvalno isti, takoreći zajedničko vlasništvo! Honorar je dupli, ali floskule o državnim neprijateljima, izdajnicima, stranim plaćenicima, mržnji kojom se ološ od opozicije i naroda ostrvio na bezgrešnu vlast, prepadanje zavjerama i scenarijumima obojenih revolucija i slične mentalne iznutrice skroz su – copy paste!
Još srodnije je vrijeđanje odozgo! Taj prostački prezir prema svima koji nisu kleknuli, zapuzali… Politički i medijski ortakluk u crtanju meta na čela neistomišljenika, poslije čega obično slijede batine, metalne šipke, mobing ili bar rafal botovskih prijetnji i kleveta. Jedini scenarijum koji se ostvaruje! Strah i mržnja uvećavaju se i vrte u krug.
Kao prilog vjernosti i poslušnosti, ostrašćeni poslanici promovišu najjeftini cinizam u skupštinskoj sali, pljuju po društvenim mrežama, prijete otkazima, najavljuju nekakve istrage, udaraju i one koji su potpuno pali! Ako za legitimisanje, islijeđivanje, zabrane okupljanja i šetnji utroje policija možda i može naći nekakva objašnjenja, za raspojasanu bahatost koja sve češće prelazi granice gluposti i oholosti i nastupa kao nadahnuće različitim oblicima zla, navodni narodni poslanici morali bi da odgovaraju! Politički, moralno, krivično!
I odgovaraće, naravno, kad tad! Zakon o zabrani zastrašivanja, međutim, dok su u većini neće ni razmatrati. Klince su već popljuvali. Ali…
U jednoj Ezopovoj basni, lav i magarac postali su ortaci i krenuli u lov. Došli su do pećine u kojoj su živjeli jaganjci. Lav je stajao na ulazu i motrio na žrtve, a magarac ušao i zanjakao kako bi ih preplašio. Jaganjci su počeli da bježe, a lav ih je dočekao i pojeo. Kada je magarac izašao upitao je lava šta misli o njegovoj odvažnosti i uspjehu, lav mu je odgovorio: “Prijatelju, i mene bi preplašio da nisam znao da si magarac!”
Lavovi preziru magarce! Gade ih se! Nisu oni nikakvi prijatelji. Bez obzira što su u istoj partiji znaju oni s kim imaju posla! Trpe ih samo dok su im pokorni, dok im služe nečemu, dok njaču u njihovu korist, popunjavaju liste, spopadaju po skupštinama, preduzećima, tviteru. Adorno bi rekao da su u pitanju tipične autoritarne persone. Fanatično se dive i obožavaju one iznad sebe, iako ih se podsvjesno plaše i gnušaju, a drski su, bahati, namazani i sarkastični prema onima koje doživljavaju da su ispod njih, vaspitani i nemoćni da im uzvrate, da njaču s njima.
Ali, sa ili bez zaštite lavova, sile i komocije većine, oni su ipak samo magarci! Sa njima je lako. Nekada su ih jahali i magarcima pravili vršnjaci, danas to upražnjavaju vođe, sutra će supruge i djeca.. Bilo bi previše opasno da utihnu. Ne bismo ovako nepogrešivo znali gdje smo i ko je na kojoj strani!
O njima više u nekim narednim kolumnama…
Poštovani Đorđe,
pratim Vaše tekstove duže vremena i svaki put zanijemim nakon čitanja. Vaše riječi su “konačno jedno crno na bijelo” pa svidjelo se to dekorticiranoj i autističnoj svjetini ili ne, to što ste napisali je prosto tako i tačka. Kao nekadašnji Feral Tribune – oštro i u sridu. Hvala Vam od srca što ste odlučili da mislite svojomj glavom i to podijelite sa ljudima dobre volje i bez “oraha u džepu”.u današnja kokuzna vremena. Srdačno Vas pozdravljam.
Situacija u Srbiji je puno drukcija nego sto pisete.Ima dve medalje.Protesti 1 od milion,nije stvorila domaca pamet nego novac on G.Sorosa u reziji domacih sledbenika koji bi prodali svoju zemlju za saku dolara.Gdje su ti isti profesori,doktori,inzinjeri,glumci…bili od 2002do 2012?Nigdje,gledali su kako ih,Sorosova,demokratska stranka unistava,krade,vara,laze i otima.Pitanje Kosmeta prebacuju iz SB.UN u parlament E.U.sto je prouzrocilo masu problema narednim vladama.Kada je uspostavljen ekonomski balans i smanjen vanjski dug,te bolji ekonomski razvoj,sada nikome ne valja.Naravno da uvijek postoje ljudi koji zloupotrebljavaju politiku u svoju korist.To decidirano osudjujem.Nemoze sve odjednom.Ne vladine organizacije u Srbiji i R.Srpskoj rade punom parom,i ne samo kod nas.