Ali ono što je godinama bilo j “januarske diktature” pada u vodu prije nego što nudi novi, daleko sveobuhvatniji prikaz snimanja, druženja, razgovora i života u Bitlsima.
Mnoge betonirane istine padaju u vodu; Lenon i Makartni nisu bili rivali, već partneri koji su se voljeli i cijenili pred kamerama i svima prisutnima.
Podjednako talentovani i moćni, prosto su neodoljivi kada gledate njihovu saradnju u studiju u trenucima dok ideje pucaju, rađaju se nove pesme, a oni, kao najbolji sparing partneri, podržavaju jedni druge.
U toj jednačini u kojoj je i dalje veliki Ringo Star – najsimpatičniji dio kvarteta i sjajni bubnjar koji “iz prve” prati sve što drugi sviraju – mogao je da padne samo Džordž Harison.
Harison je prvi napustio Bitlse poslije nedjelju dana snimanja i otišao u Liverpul, nezadovoljan što njegove nove pjesme, nepravedno, ne prolaze kod ova dva ravnopravna lidera grupe.
Tek nakon dva susreta cijelog benda Harison se vratio i nastavio sa radom, ali je njegovo “kiselo lice” bilo prvi signal od tada da nema povratka.
“Get Back” je nešto poput Bergmanove “Prizora iz bračnog života”, psihološki i radni portret Bitlsa na vrhuncu njihove slave i kreativnih sposobnosti.
Zaboravite sve dokumentarne filmove u kojima mlađe rok zvijezde glume neposrednost i spontanost, da je januar 1969. bio dokaz da su Bitlsi umijeli da upale kamere tokom najosjetljivijeg dijela rada i otkriju sve svoje odnose, bez obzira na status neupitnog planetarnog stijenska božanstva.
Velika zasluga pripada tadašnjem reditelju Majklu Lindzi-Hogu što je savršeno postavio kamere i mikrofone i snimio sve detalje za nekoliko nedelja rada, u čemu je plan za televizijski specijal i nastup na mediteranskom ostrvu, a zatim na Primorse Hill u Londonu propao.
Izbor je pao na krov londonske zgrade u kojoj se nalazila nova Bitlsova kompanija “Epl”.
Na kraju “Come back-a” vidjećete cio posljednji javni nastup Bitlsa. Usput su se preselili iz Tvickama u novi Epl studio, čekali postavljanje opreme, kasnili, mučili se i egzorcistički otkrivali slojevite odnose, pozdravili Pitera Selersa, klavijaturistu Bilija Prestona kog su poznavali iz Hamburga 1962. godine, nakon čega je snimanje počelo u punom brzinom.
Preston jedini može reći da je svirao i sa Bitlsima i sa Stonsima, sa kojima je bio u Zagrebu 1976. Ali u dva momenta filma Lenon i Makartni satirično razmišljaju šta da rade i kuda, pa kažu da treba da idu u Jugoslaviju, što je kuriozitet svoje vrste.
Teško ih je spasiti, ali zato devet sati filma Pitera Džeksona mijenjaju istorijske predstave i predrasude, uz sjajnu dramaturgiju i u punoj snazi režirajući vrhunski montiran višečasovni materijal o Bitlsima.
Ukratko, nema važnijeg rok dokumentarca od ovog koji ćete uskoro moći da pogledate, prenosi jutarnji.hr
Izvor: Glassrepske