Budim se neispavan, izmučen nezadovoljstvom, brigom, strahom. U hladnom kupatilu u ogledalu gledam čovjeka koji ni po čemu ne bi trebalo da bude ja. Odande mi je pogled uzvraćao sredovječni novinar, previše skeptičan prema svemu što vidi oko sebe, s podočnjacima, borama i mrzovoljnim izrazom lica, koji su nedvosmisleno odavali pređene kilometre i kilometre razočaranja, iznevjerenih očekivanja, emotivnih praznina i nezavršenih obaveza. Kažu da si mator kada više nisi u stanju da se raduješ i ja upravo to primjećujem kod lika koji prezrivo bulji u mene držeći brijač. Da li je to profesionalna deformacija, ili prosto godine, ali kad čujem nešto novo, moj zlobni mozak odmah izlista arhivu informacija o svim promašajima kojima sam svjedočio, ne dozvoljavajući mi ni da se ponadam da će se desiti nešto lijepo. Iako mu se usta nisu pomjerala, lik iz ogledala kao da je izgovorio stihove Vladislava Petkovića Disa: „I pritisne očaj, sam, bez moje volje, ceo jedan život i njime se kreće, a urlik ga prolama: neće biti bolje. Nikad, nikad bolje, nikad biti neće”. Koji mi je đavo? Možda bi stvarno trebalo da potražim pomoć.
JAJIMA O BETON
„Sam pojam krize nije slučajan, jer se iz jedne psihofizičke faze prelazi u drugu. S pojmom krize srednjih godina kod muškarca obično se povezuju četrdesete, gde počinje svođenje dotadašnjih računa, šta se uradilo i postiglo u zavisnosti od ambicije. Drugi parametar su fiziološke promjene, seksualna disfunkcija i, na kraju, strah od bolesti, nemoći i smrti. U zavisnosti od karaktera, simptomi se izražavaju na različite načine, od depresije do Petar Pan ponašanja koje uključuje motore, nove djevojke, neuobičajena interesovanja za ekstremne sportove…”, kaže psihološkinja Ida Teodosijević.
Ipak, nisam se u potpunosti identifikovao. Nemam stomak i hemoroide. Imam kosu i erekciju. U četrdeset sedmoj godini to se može smatrati solidnim dostignućem. Kad se tome doda da za sobom imam glomaznu novinarsku i uredničku karijeru i dva braka iz kojih imam troje predivne djece, mogao bih se smatrati pravim srećnikom. Imam žive roditelje, dovoljna primanja, imam čak i neku zemlju na Titelskom brijegu. Imam i sestru koja je doktor nauka u oblasti fizičke kulture, dakle – u najboljoj oblasti na svijetu. Imam pored sebe ženu zbog koje se noću budim i dugo je slušam kako diše i gledam kako joj potiljak savršeno pasuje u moj dlan. Imam ljubavi za izvoz. I imam nevjerovatan osjećaj gorčine u ustima. Imam simptome neke mračne neizlječive bolesti. Gledam kako bleštavi oklop moje snage i visokih očekivanja od sebe samog postaje krhka ljuštura i razbija se u paramparčad kao jaje bačeno na beton.
Iako je opštepoznata stvar da na internetu nikako i ni pod kojim uslovima ne treba tražiti dijagnoze, ukucao sam u pretraživač: kriza srednjih godina. Izašlo mi je oko 99.000 rezultata pretrage. Potražio sam glavne simptome: 1. Osjećaj ispraznosti i nezadovoljstva bez obzira na uspjehe koje postižem – o, da, imam. 2. Dosadašnji način života prestaje da bude zanimljiv – čini mi se da me je to zaobišlo. 3. Potreba za drastičnim promjenama u životu – ni to nemam. 4. Povlačenje od porodice i prijatelja i osamljivanje ili kretanje u zatvorenim grupama – ako se tu računa da mi je tolerancija prema arogantnom neznanju mladih nula, da, može da se kaže tako. 5. Zabrinutost zbog promjena na sopstvenom tijelu i osjećaj gubitka fizičke snage i privlačnosti – apsolutno. 6. Osjećaj da se traga za nekim nedovoljno definisanim snom ili ciljem – to me prati cijelog života, što znači i sada. 7. Izražena griža savjesti zbog svega onoga što se moglo, a nije se postiglo – jedan kroz jedan. Dakle, od sedam glavnih simptoma, ja imam pet.
Mislim da je vrijeme za zabrinutost.
PIŠE: IGOR KARANOV
Mens Health
