Izdvojili smo par rečenica u kojima su Banjalučani ranije pisali o Đoki Kingu, urbanoj legendi Banjaluke.
Djoku Kinga sam neki dan vidio u Rosuljama bude kod Rode mislim da i nesto sljaka za njega dole u kafani.
Da je ostario jeste al da mu je i vrijeme da ostari i to je.
Za mladju generaciju Djoko King pripada jednom davno izgubljenom vremenu romantika i mangupa Banjaluckog asfalta ljudi poput Ljube Trube zbog kojeg su likovi iz BG busom dolazili da se posajbaju da vide jel istina da je toliko jak ( bio mrsav ko grana ali udarao kao Zagor 😉 )….
Kingaš, je istinski Princ banjalučkih parkova
Đoko je suptilna ličnost koja svojim karakterom naginje, višem, duhovnom u odnosu na stvarnost koja nikada nije naklonjena običnom čovjeku. On stvara jedno magnetno polje koje okuplja istinske ljubitelje čovječnosti oko izvorne ideje da se čovječnost mjeri isključivo prema ljudskosti gledano kroz prizmu karaktera. On podcjenjivački gleda današnje trendove trke sa vremenom i kao pravi zanesenjak uživa u trenutku. Samo, prilikom konzervativno tehničke opservacije sagovornika on iznosi stav koji gradi sagledavajući karakterne osobine istog. Implicira samo po sebi da je isti životne stavove izgradio posebnom tehnikom i tako sebi obezbjedio ugled u srednjim i višim intelektualnim krugovima, a da nije upotrebio bilo kakav vid materijalističke moći. U svakom trenutku materijalizam je istinski odbačen u njegovim stavovima, ali je isto tako osjetan žal u njegovim razmišljanjima zbog novih generacija čiji roditelji beskrupulozno gaze kodekse čovječnosti i u svoje potomstvo ugrađuju životinjsko takmičarske instikte, dakle, instikte klasifikacije na skalu napredovanja ka materijalističkom blagostanju uz potpuno odbacivanje ljudskosti koju sagledavaju kao manu i negativnosti karaktera.
Kingašu laka ti crna zemlja
