Prošlo je 60 godina od početka gradnje Berlinskog zida, koji je skoro tri decenije dijelio dva svijeta – kapitalistički Zapad i socijalistički Istok.
Gradnja u dijelu Berlina koji je pripadao Istočnoj Njemačkoj nazvana je “Akcija ruža”. U historiografiji se kao razlog za gradnju zida, dugog više od 150 kilometara i visokog tri i po metra, najčešće ističe to da se njime željelo onemogućiti masovni odlazak ljudi iz Istočne u Zapadnu Njemačku.
Kako bi se ostvarilo navedeno, zid je bio strogo čuvan te se u njegovoj blizini koristio vrlo sofisticiran sigurnosni sistem, a što je podrazumijevalo videonadzor i oružje koje reaguje na pokrete.
Puno je onih koji su izgubili živote u pokušaju da pređu preko zida, dok su neki uspjeli u tome. Pretpostavlja se da je do 1989., kada je zid srušen, ubijeno više od 130 osoba. Prve stradale osobe u pokušaju prelaska su Ida Siekmann i Gunter Liftin. Procjena je da je više od 5.000 ljudi uspjelo otići u Zapadnu Njemačku.
Veliki je broj porodica koje je zid podijelio i koje su se ponovo susrele nakon njegovog rušenja i ujedinjenja Njemačke 1990.
Na Zapadu je bilo potpuno neočekivano da će se desiti rušenje Berlinskog zida, odnosno urušavanje socijalističkog poretka u istočnoevropskim državama. Tokom cijelog hladnog rata većina je bila uvjerena da će se to desiti isključivo zaslugama Zapada. Međutim, istočni blok se urušio sam od sebe. Berlinci u Istočnoj Njemačkoj su ga samoinicijativno srušili.
Kao da su poslušali poruku američkog predsjednika republikanca Ronalda Reagana sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu prilikom posjete Berlinu 1987. Tada je ispred Brandenburške kapije rekao: “Gospodine Gorbačov, srušite taj zid”.
