Cijeli govor: Šta je Malo Pero rekla na dodjeli Oskara da zasluži šikaniranje dugo 50 godina? - BIGportal.ba
Svijet Vijesti

Cijeli govor: Šta je Malo Pero rekla na dodjeli Oskara da zasluži šikaniranje dugo 50 godina?

Nakon što je Akademija objavila da će se izviniti glumici Sačin Litlfeder, ponovo se u fokusu našao jedan od najvećih skandala u istoriji dodele Oskara.

Bila je 1973. godina i prezenteri Liv Ulman i Rodžer Mur objavili su da je Marlon Brando osvojio Oskara za najboljeg glumca zahvaljujući svojoj ulozi Vita Korleonea u Kumu. Međutim, na pozornici se nije pojavio glumac već mlada indijanska glumica Sačin Litlfeder.

Sačin se na pozornici pojavila u tradicionalnoj haljini američkog indijanskog plemena Apača, plemena kojem su pripadali njeni preci. Dvorana, oduševljena činjenicom da je upravo Brando osvojio Oskara, utihnula je. Moglo se čuti tek komešanje.

Sačin je tad bila poprilično nepoznata glumica te predsednica udruženja za poboljšanje imidža američkih Indijanaca. Bila je veoma aktivna u borbi za prava američkih Indijanaca. Litlfeder je u ruci nosila 15 stranica govora koji je Brando napisao, ali na pozornici nije smela da ostane duže od 60 sekundi.

“Večeras predstavljam Marlona Branda koji me zamolio da vam kažem kako on ne može da prihvati ovu nagradu, a razlog koji navodi jeste tretman američkih Indijanaca danas na filmu”, rekla je.

Brandu je najviše smetalo što su se Indijanci u to doba na filmu prikazivali u negativnom kontekstu.

Marlon je tek treći čovek u istoriji koji je odbio Oskara. Prvi je to učinio scenarista Dudli Nikols 1935. godine, zatim Džordž C. Skot 1971. godine te dve godine kasnije Brando.

Ceo govor

U nastavku možete pročitati čitav govor:

Dvesto godina govorili smo Indijancima da se bore za svoju zemlju, život, porodicu i pravo na slobodu. Govorili smo im: ‘Spustite svoje oružje, prijatelji, i ostaćemo zajedno. Samo ako spustite oružje, prijatelji, možemo govoriti o miru i dogovoru koji će biti dobar za vas.’

Nakon što su spustili oružje, pogubili smo ih. Lagali smo ih. Izgnali smo ih s njihove zemlje. Naterali smo ih izgladnjivanjem na potpisivanje prevarantskoga sporazuma, ugovora za koji smo znali da ga se nećemo pridržavati. Pretvorili smo ih u prosjake na kontinentu kojem su dali život, koliko dugo život postoji.

A prema svim interpretacijama istorije, s koje god strane pogledamo, koliko god uvrnute, nismo učinili ništa dobro za njih. Nezakonito smo postupali, nismo bili pravedni. Ne treba da nas čudi da, što se njih tiče, ne moramo da vratimo njihove ljude, niti živimo u skladu s dogovorima.

Nama je dato prirodno pravo da napadamo prava drugih, otimamo njihovo vlasništvo i uzimamo njihove živote, dok oni brane svoju zemlju i slobodu; dato nam je pravo da njihove vrline prikazujemo kao zločine, a naše razvrate kao vrline.

No, postoji jedna stvar koja je iznad ove perverzije, a to je ogromna presuda istorije koja će nas sigurno osuditi. Ali brinemo li mi o tome? Kakav je to šizofreni moral koji nam dozvoljava da celim svetom prenosimo poruku da živimo po datim obavezama, kada svaka stranica istorije govori suprotno, kada su svi žedni, gladni i kada su ponižavajući dani i noći poslednjih 100 godina života američkih Indijanaca tome potpuno protivrečni?

Čini se da je poštovanje principa i ljubavi prema susedima postalo disfunkcionalno u ovoj zemlji te da je sve što smo učinili, sve što smo postigli našom moći, zapravo samo ubijanje nade u novostvorenim državama u ovome svetu, prijateljskim i neprijateljskim. To je nehumano i dokazuje da ne živimo prema dogovorima koje smo sklopili.

Možda sebi u ovom trenutku govorite – kakve to veze ima s dodelom Oskara? Zašto je ova žena ovde, upropaštava naše veče, upliće se u naše živote stvarima koje nas se ne tiču i koje nisu naša briga? Traći naše vreme i novac te upada u naše domove.

Mislim da je odgovor na ova neizgovorena pitanja činjenica da je upravo društvo pokretne slike odgovorno za degradiranje Indijanaca i ismevanje njihovog karaktera kao svako drugi, opisujući ih kao divljake, opasne i zle divljake.

Dovoljno je teško deci da odrastaju u ovakvomu svetu. Kada indijanska deca gledaju televiziju i filmove te kada vide kako se njihova rasa prikazuje na filmovima, njihovi umovi ostaju povređeni na načine na koje ne možemo ni da zamislimo.

U poslednje vreme bilo je nekoliko laskavih pomaka u ispravljanju ove situacije, ali prelaskavih i premalo ih je bilo. Stoga kao član ove profesije i kao građanin SAD-a ne mogu večeras da primim ovu nagradu. Mislim da je dodeljivanje i primanje nagrada u ovom trenutku u ovoj državi neprilično sve dok se stanje američkih Indijanaca u zemlji drastično ne promeni. Ako već ne čuvamo našu braću, ne moramo biti njihovi pogubitelji.

Došao bih ovde večeras kako bih vam to direktno rekao, no osećao sam da će možda više koristiti ako odem u Wounded Knee, da pomognem uspostavljanju mira koji bi bio nečastan sve dok reke bude tekle i trava rasla.

Nadam se da oni koji slušaju neće na ovo gledati kao nepriličan upad, već kao na pošten pokušaj usmeravanja pažnje na pitanje koje vrlo dobro može odrediti ima li ova zemlja pravo da kaže od ovog trenutka nadalje da veruje u neotuđiva prava svih da ostanu slobodni i nezavisni na zemlji koja je poduprla njihov život dalje nego što seže pamćenje.

Hvala vam svima na dobroti i pristojnosti prema gospođici Litlfeder.

Hvala svima i laku noć!

Danas objavljeno

U Sarajevu dvodnevna sjednica VSTS

M.

UN ne mogu da provjere da li je u pitanju sabotaža na gasovodu Sjeverni tok

M.

Počinje isplata drugog dijela podrške penzionerima

M.

Ostavite komentar