18. Januara 2020.

BARAŽNA TVOREVINA

Big Portal

Zna Zapad da će atlantizacija geopolitičkog identiteta Crne Gore biti nesigurna i privremena sve dok se ne izvrši nacionalno preobraćanje i ne cementira već oprobanim „konvertitskim sindromom“ radikalnog antisrpstva, čemu je glavna prepreka Srpska pravoslavna crkva. Stoga je Zakonom o slobodi vjeroispovjesti naciljana upravo ona kako bi se disciplinovala, učinila fleksibilnijom i naterala da pruži (ne)posrednu podršku političkoj nomenklaturi da izbriše svaki trag srpstva

Zakon o slobodi vjeroispovjesti već svojim nazivom, koji je u potpunoj suprotnosti sa sadržinom, svedoči o dometima globalističkog postmodernog raspojmljivanja. Iznenadio je samo naivne, neupućene i zlonamerne. Ništa drugo nije se ni moglo očekivati od ekstremno antisrpske političke nomenklature današnje Crne Gore, nekadašnje „srpske Sparte“. Daleko od toga da je nevažno, ali zabluda je da se radi prvenstveno o besprizornom otimanju toliko potencirane imovine Srpske pravoslavne crkve – srednjovekovnih i novijih svetinja, više stotina hektara zemljišta, objekata na atraktivnim lokacijama, milionskim iznosima priloga vernika…

AVNOJSKO PROKLETSTVO Ponovo se, po ko zna koji put, i na primeru Crne Gore pokazuje do čega su dovele neadekvatne, tzv. AVNOJ-ske granice. Eto zašto Srbija i Srbi, bez obzira na snažne pritiske i ultimatume, nipošto nisu smeli da prihvate da se prvi postkomunistički višestranački izbori, a potom i referendumi o nezavisnosti, održe po republikama, a ne na nivou cele, međunarodno priznate države Jugoslavije. Badinterova komisija, za koju nam je obećano da će samo „pružiti dobre usluge“, dovršila je posao na titoističkim principima, maskirajući ih načelom uti possidetis iuris. Demokratski, nema šta! Tako su nove postjugoslovenske države dobile „odrešene ruke“ da se pridruže svim onim nepočinstvima koje je Zapad činio Srbima, žarko želeći da to radi Rusima, a nije smeo niti mogao. Po cenu rata i destabilizacije koja traje već tri decenije, rezidualne granice nekadašnjih republika postale su nedodirljive. I idealno geopolitičko sredstvo da se na Balkanu, primenjujući postulat lorda Ismeja, Zapad drži unutra, Rusi izvan, a Srbi dole.

CRNOGORSTVOM PROTIV SRPSTVA Sa stanovišta Zapada sve bi bilo idealno da se u takve granice uklapa i teritorijalna organizacija (šematizam) Srpske pravoslavne crkve. Budući da je ona ostala jedini relevantni garant integralnosti srpstva i srpskih zemalja, Zapad očigledno sve čini da je „ukalupi“ u unapred zadatu fragmentacionu AVNOJ-sku strukturu. Potom bi se vremenom napravile republičke pravoslavne crkve, one bi zatražile i dobile autokefalnost sa Fanara, logično bi zauzele ne samo antisrpski već i antiruski otklon, neminovno ušle u projekat tzv. istočnog papizma, ekumenizma i unijaćenja, te doprinele stvaranju „novog balkanskog subporetka“ sa nivoom srpske moći „svedenim na neremetilačku meru“ i trajno lišenog „malignog uticaja“ Moskve. Crna Gora je samo mali, ali važan kamenčić, koji je sada došao na red da se uklopi u planirani geopolitički mozaik. A dugo je biran, pripreman, oblikovan i glačan.
Stoga, nije bez razloga iz srpske amputirana i proglašena crnogorska „oktroisana nacija“ (M. Lompar), nisu samo iz ateističkih pobuda crnogorski titoisti 1972, isto kao austrijski okupatori 1916, rušili Njegoševu kapelu i umesto nje „stavili samar na Lovćen“ (M. Selimović), nije tek tako u vreme MASPOKA reaktivirana stara velikohrvatska teza o Crnoj Gori kao „Crvenoj Hrvatskoj“, nije slučajno rukovodstvo Crne Gore u vreme rastakanja SFRJ dugo laviralo da li da ostane sa Srbijom pod istim državnim krovom ili ne, nije 1993. osnovana i 2000. u Centru bezbednosti Cetinje registrovana sektaška tzv. Crnogorska pravoslavna crkva (od 2018. ima još jedna!) radi verskih, nego antisrpskih političkih potreba, nije bez dalekosežnog cilja NATO u vreme agresije 1999. uglavnom poštedeo Crnu Goru, nije 2006. organizovan zna-se-kakav referendum da bi Crna Gora postala samostalna, a ostala srpska ili samo nesrpska već radikalno antisrpska, nije režim u Podgorici odlučio da sprovede sistematsko potiskivanje ćirilice, uklanjanje srpskih pisaca iz školskih programa, prekrajanje istorije i kompletan „identitetski inženjering“ (A. Raković) zbog navodne modernizacije društva, pragmatičnog dodvoravanja Zapadu ili iskrene privrženosti atlantizmu već ispunjavajući zadatak da „preumi“ sopstveno stanovništvo, trajno ga odvoji od srpskih korena i antagonizuje prema Srbiji…

VELIKA ALBANIJA 2.0 Nezavisnost Crne Gore, te njeno rasrbljavanje i suštinsko transformisanje u polatinjeni Montenegro ima veoma izraženu, a možda i dominantnu geopolitičku pozadinu. Ta tvorevina je od Zapada projektovana da igra veoma važnu ulogu države-prepreke srpskom izlazu na more, zatvaranja Srbije unutar balkanskog hinterland-a, kompletiranja njenog neprijateljskog okruženja i dovođenja u bezizlaznu poziciju kako bi se prinudila ako ne da postane članica NATO-a, onda da zauzme nedvosmislenu pro-NATO orijentaciju. Takođe, Crna Gora je ulaskom u NATO 2017. postala poslednja karika u lancu koji obavija čitavu balkansku obalu (izuzimajući mali, strateški nevažan izlaz BiH na „slanu vodu“ kod Neuma) i sprečava pomorski pristup ojačale Rusije, što bi, kao u Siriji, moglo da ugrozi već postavljene američke pozicije. Crna Gora nema veliku prostranost, neke globalno značajne prirodne resurse i respektabilne oružane snage, ali u slučaju potrebe za Alijansu može da bude važna prvenstveno zbog geografskog položaja blizu Otrantskih vrata, nekoliko dobrih lokacija za koncentrisanje ograničenih pomorskih snaga (Boka Kotorska, Bar, Valdanos), postojećih i potencijalnih avio-baza (Golubovci kod Podgorice, Kapino polje kod Nikšića, Dolac kod Berana), planiranog poligona i radarskih sistema na Sinjajevini…
A da bi vršila sve ove funkcije, Crna Gora mora da bude preobražena u zavisni, poslušni i na ustašoliki način antisrpski nastrojen državoidni instrument. Ako taj naum uspe, neće proći mnogo godina do otvorenog ispoljavanja čak i velikomontenegrinskih ekspanzionističkih ambicija. Nije li i Albanija, zalaganjem prvenstveno Beča, Rima i Londona, napravljena radi onemogućavanja izlaska Srbije na more? I kao što njoj Zapad iz svojih interesa pomaže da ostvari strategijsku dubinu velikodržavnim aspiracijama na delove Srbije i S. Makedonije, neće li sutra radi prodora iz balkanskog rimland-a u balkanski heartland omogućiti formiranje nekog „etničkog“, „prirodnog“, „Velikog Montenegra“? Zar nije jasno da će tako sponzorisan montenegrinski ekspanzionizam biti usmeren na već gotovo opkoljen istočnohercegovački deo Republike Srpske (uz hrvatsko-muslimansku pomoć) i/ili na Raško-polimsku oblast u Srbiji (uz muslimansko-arbanašku pomoć)?

ETNIČKO CEMENTIRANJE GEOPOLITIČKOG Atlantizacija geopolitičkog identiteta Crne Gore biće nesigurna i privremena sve dok se ne izvrši nacionalno preobraćanje i ne cementira već oprobanim „konvertitskim sindromom“ radikalnog antisrpstva, čemu je glavna prepreka Srpska pravoslavna crkva. Stoga je Zakonom o slobodi vjeroispovjesti naciljana upravo ona kako bi se disciplinovala, učinila fleksibilnijom i naterala da pruži (ne)posrednu podršku političkoj nomenklaturi da izbriše svaki trag srpstva. A plodno tlo za taj poduhvat već postoji. Od nesumnjivo srpske nacionalne pripadnosti pravoslavnog, pa većinom i muslimanskog i rimokatoličkog stanovništva u današnjim granicama Crne Gore, u periodu posle Drugog svetskog rata ono se pretvorilo u „amorfnu“, „flotantnu masu“ (nekadašnja Cvijićeva definicija tzv. Makedonskih Slovena). O tome svedoče popisni podaci i znatno oscilovanje broja i procentualnog učešća onih koji su se u nacionalnom smislu izjasnili kao Srbi i Crnogorci, a u jezičkom da govore srpski i crnogorski.
Kada se pogleda etnička karta Crne Gore po naseljima, očigledno je da postoji izrazitija prostorna nego demografska zastupljenost srpskog korpusa (razmeštaj uglavnom u primorskom pojasu, te planinskim i seoskim oblastima, gde je manja gustina naseljenosti). Raspored, masovnost, organizovanost i tajming održavanja veličanstvenih narodnih sabranja i litija to su jasno pokazali. U stvari, jezgro nacionalno-jezičkog i političkog crnogorstva nalazi se samo u opštini Cetinje sa delovima susednih opština Nikšić, Danilovgrad i Podgorica. Budući da postoji očigledna namera da se pritiscima i manipulacijama nastavi smanjivanje procenta Srba, a da učešće deklarisanih Crnogoraca pređe polovinu, nije teško predvideti da bi u tim okolnostima usledilo transformisanje Crne Gore iz građanske u nacionalnu državu Crnogoraca i ubrzano iščezavanje Srba – verovatno po oprobanom hrvatskom modelu. A odatle do stvaranja „katoličkog nasipa“ (M. Šuflaj) kao spone između Hrvatske i Albanije je samo mali korak. Ima li, onda, mesta ustupcima, parcijalnim rešenjima i gnjilim kompromisima kojima podgoričko-beogradski politički mešetari nastoje da žedne preko vode prevedu hrabre ustanike srpske zime?

Piše: Milomir Stepić za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare