Da li ste gledali originalnu verziju i da li vam je nešto predstavljalo teškoću pri sinhronizaciji?
– Niti sam bila u prilici da pogledam film, niti je bilo toliko teških situacija u toku sinhronizacije! Mislim da, osim reditelja koji radi sinhronizaciju, nijedan glumac nije u mogućnosti da vidi cijeli film, već samo svoje scene u kojima pozajmljuje glas. U zavisnosti od veličine uloge moguće je sklopiti priču, ali ne i uživati u pravom doživljaju cijelog filma. Scene koje mi gledamo u studiju su na malom ekranu, crno-bijele, bez efekata i punoće. Magija se sklopi tek na kraju.
Vaše kolege tvrde da nimalo nije lako pozajmljivati glasove određenim junacima. Koji lik vam je dosad bio najteži za sinhronizaciju?
– Nikad nije teško, samo izazovno. A što izazovnije, to bolje! Sinhronizacija podrazumijeva posebnu vrstu tehnike i skidam kapu glumcima koji su vični tome i sa lakoćom, samo glasom, dočaravaju stanja, raspoloženja, čitave situacije. Takve glumce je fascinantno gledati dok rade, a ne samo slušati ih. Ja ne spadam u tu grupu, treba mi vremena da se zagrijem, uđem u štos i uhvatim karakter lika kome pozajmljujem glas. Onda nekako sve krene samo od sebe. Svojevremeno sam pozajmila glas ribici Dori, u filmu “U potrazi za Dori” i u fimu “Potraga za Nemom”. Dori mnogo dahće, smije se, vrišti, zbunjeno uzdiše i izbacuje neke glasove i to je trebalo sve pohvatati! Taj lik baš volim. Čim pomislim na nju, odmah se nasmiješim!
Nedavno ste završili i snimanje nastavka “Ubice mog oca 4”. Šta će se dešavati sa forenzičarkom Radom?
– E, to se i ja pitam! Osim što forenzičarku Radu u ovom nastavku upoznajemo malo sa privatne strane, u dilemi između želja i mogućnosti, ostaje ipak otvoreno šta će sa njom biti dalje i kakvu će ulogu imati do kraja.
Nema vas puno u domaćim projektima. Zbog čega?
– Ima me na sceni, bavim se pozorištem. To je trenutno vjerovatno jedino mjesto gdje se mogu naći dobri, jaki, interesantni i karakterni ženski likovi mojih godina.
Dosta radite za strano tržište?
j
– Sve je to isti posao, bez obzira gde se snima, na kom jeziku i za čije tržište. Sve je to dio jednog te istog puta i želje da se radi u kontinuitetu. Danas mnogi naši glumci rade u filmovima koji su koprodukcije, dakle, za strano tržište. Podrazumijeva se da dobro govore neki strani jezik, što u moje vrijeme i nije bio slučaj. A takođe nije problem naći i pogledati bilo koji film, bilo čiji film, bilo gdje. Treba samo imati vremena, jer postoji toliko toga snimljenog, da je nemoguće pohvatati sve. I nije svaki film vrijedan spominjanja, neki se zaborave brzo, a neki ostaju svježi i poslije mnogo godina, iako su i jedni i drugi rađeni s istim entuzijazmom.
Kada ćemo vas ponovo vidjeti i čuti na nekom koncertu?
– Prije neki dan sam bila u Novom Sadu, na otvaranju Doma kulture. Tema večeri je bila “Kako je propao rokenrol”, dakle, želja je bila da se vratimo u vrijeme snimanja tog filma, da povratimo taj senzibilitet, podsjetimo se muzike iz tog vremena i sjetimo se kako smo se osjećali dobro i slobodno. Nastupala sam sa Giletom iz “Električnog orgazma”, sa numerama iz filma “Crni bombarder”. U Srbiji postoji i Dječja filharmonija, sastavljena od nevjerovatno darovite djece koji su pravi majstori na svojim instrumentima. U decembru, pred kraj godine, oni će održati veliki koncert u Sava centru. Postoji ideja da i ja otpjevam nešto. To bi za mene bila velika uživancija. Muzika pokreće publiku na drugačiji način nego pozorište, a to osjetiti na sceni je velika privilegija.
Iako ste javna ličnost, nikada niste voljeli da se eksponirate…
– Ništa nije teško ako ste ono što jeste! A ja sam takva da volim svoj posao, ali i normalan život. I to ne iziskuje nikakav trud, to se samo nekako namjesti. Moja pojavljivanja u javnosti nisu ni česta, ni rijetka, rekla bih da je taman kako treba. Da mogu da živim život punim plućima.
Blic
Foto: Youtube/Printscreen
