Kada govori o užasima i gubitku nade u Afganistanu, Angela Merkel izgovara prave riječi: „Svjedoci smo strahovite ljudske drame.” Ili: „Događanja posljednjih dana su strašna i gorka.” Ili ovo: „Za mnoge ljude u Afganistanu sve je to velika tragedija.”
I to je tačno. Ali to znamo i mi, to zna i ona. To zna čitav svijet, najkasnije otkako su talibani ušli u Kabul i tako ponovo preuzeli vlast u čitavoj zemlji.
Kancelarka koja vlada od 2005. i zbog toga snosi odgovornost za 16 od ukupno 20 godina njemačke misije u Afganistanu, morala bi reći nešto više, pogotovo kada se uzme u obzir dramatično brz raspad dosadašnjeg poretka nakon ubrzanog vojnog povlačenja. Nešto više od zasluženih pohvala njemačkim vojnicima, humanitarcima, diplomatima i Afganistancima iż tamošnjih snaga sigurnosti.
U najmanju ruku, potrebna je jasna samokritika. Još bolje bi bilo da se u ime Njemačke ispriča za dva vijeka promašene politike prema Afganistanu. I za to što su pomagači Bundeswehra i drugih organizacija ostavljeni na cjedilu.
Uvjerljivi ciljevi…
U početku su navodni ciljevi kampanje još djelovali uvjerljivo: borimo se protiv talibanskog terora, a za demokratiju i ljudska prava. Ali uskoro se pokazalo da je Afganistan prevelik zalogaj za međunarodnu zajednicu. Sva upozorenja odnio je vjetar. Odbacile su ih i četiri vlade koje je vodila demokršćanka Angela Merkel – tri puta sa socijaldemokratima i jednom s liberalima. I te stranke su odgovorne za katastrofu u Afganistanu.
Kancelarka se ne bi smjela skrivati iza toga, a ona to ipak radi – tako što postavlja pitanje za pitanjem, ali čak i ne pokušava na njih odgovoriti. „Jesu li naši ciljevi bili previše ambiciozni?” To je njezino prvo pitanje. Odgovor bi bio lak: „Da, jesu”.
„Je li bilo potrebno se ozbiljnije uzmu kulturne razlike i da se veći značaj prida istorijskim iskustvima?“ Opet bez odgovora. I tu bi trebalo reći „Da“. „Jesmo li podcijenili razmjere korupcije odnosno njezin utjecaj na državne službenike u Afganistanu?” I opet: „Da!”
Angela Merkel postavlja još mnogo pitanja i time prije svega otkriva da ne zna što da radi. Na kraju, stiže i poanta: „Ova pitanja postavljam znajući da bi bilo primjereno da već danas na njih dam dobro utemeljene, pa čak i konačne odgovore”, kaže ona. To je bar donekle tačno, premda odgovori ni u kom slučaju ne bi trebali biti konačni, sve dok njemački vojnici i dalje riskiraju živote tokom evakuacije. Pa ipak, kancelarka sebi riječima olakšava situaciju. Jer, sva ta pitanja nisu od juče, postavljena su prije mnogo godina.
Mnoštvo odgovora…
I još od tada se pojavilo mnogo odgovora — ciljevi jesu previše ambiciozni, kulturne razlike moraju se shvatiti ozbiljnije, korupcija u Afganistanu je ogromna. Ti i drugi odgovori potiču od stručnjaka iz vojske, privrede, kulture i znanosti. Ponuđeni su čak i u parlamentu. Ali razne vlade pod Angelom Merkel su ih ignorisale, i to vjerojatno iako je i sama kancelarka znala da su ti odgovori tačni. Nitko nije htio priznati neuspjeh misije sve dok su Amerikanci bili na terenu. Kancelarka koja uskoro napušta funkciju mogla bi, na rastanku, potrošiti koju riječ i o tome.
(DW)
