Takođe je izgovorio i onu čuvenu rečenicu “što ste bliži smrti, to se osjećate više živim”, a odličan predstavnik takve teorije među drumskim četvorotočkašima je svakako Dodge Viper.
Kada je debitovao te 1991. godine, ovaj automobil je bio jedan od onih koji su samo najveći profesionalni vozači mogli da obuzdaju. Kako i ne bi, kada se ispod haube krio monstruzoni 8,0-litarski benzinac bez mnogobrojnih elektronskih pomagala.
Viper je nestao sa tržišta poslije 2017. godine i danas je izuzetno poželjan i skupocjen klasik. Jedan Amerikanac posjeduje čak 23 primjerka, a nabavljao je isključivo one koji su spadali u kategoriju specijalnih izdanja, ili one koji su bili praktično novi i nisu prešli mnogo kilometara.
Njegovo ime je Bil Blevit i tokom ranijih godina života je stekao bogatstvo preko raznih načina na koje je ulagao novac. A onda kada je napunio 64 godine je shvatio da bi baš Viper mogao da bude sljedeća poželjna investicija i roku od dvije godine je kupio 22 od spomenutih 23 primjerka.
Onaj posljednji od njih je specijalni ACR (American Club Racer), koji je jedno vrijeme držao i rekord na čuvenoj njemačkoj stazi Nirburgring, sa samo 57 milja (91 kilometar) na satu, za koji je Blevit platio čak 407 hiljada američkih dolara.
U razgovoru s medijima, napominje da je kupio prvog Vipera još 2000. godine kada je automobil bio star svega pet godina. Još uvijek je u njegovom vlasništvu i do sada je sa njim prevalio 3.750 milja (oko šest hiljada kilometara). Od tada je opsesija ovim modelom započela, ali tek kada se penzionisao Blevit je shvatio da bi Viper mogao da bude i dobra investicija ukoliko se fokusira na one rijetke i praktično nove modele.
Njegov plan je zahtijevao da mu se povrati investicija, uz poželjan profit, poslije pet, deset i petnaest godina i nakon što je dobio blagoslov od svoje supruge, krenuo je sa kupovinom.
Dok će ga mnogi vidjeti samo kao bezdušnog investitora kome je samo novac na umu, Blevit uvjerava da nije tako. Napominje da je tokom ranih devedesetih godina prošlog vijeka vodio kompaniju nazvanu OmniSource koja se bavila recikliranjem oko 95 odsto svih starijih četvorotočkaša unutar korporacije Chrysler u Americi.
Tada je imao priliku da upozna mnoge visokopozicionirane osobe iz firme, kao što su inženjeri, dizajneri i biznismeni, i na taj način stekne veliko poštovanje prema brendu. Kaže da mu je cilj sa svakim poslom kojim se bavio, uvijek bio da se zabavi, ali i da zaradi novac, a Viper mu omogućava da ostvari oba zahtjeva.
Naravno, pitamo se kako neko može da se zabavi tako što gleda kolekciju automobila u garaži i pritom ih nikada ne provoza, bojeći se da će umanjiti vrijednost, ali Blevit i ovdje ima odgovor. Spominje da kao biznismenu njegova najveća draž je potraga za ovakvim primjercima, posebno kada znamo da je tokom 26 godina proizvodnje fabriku napustilo tek oko 30 hiljada jedinica.
Ipak, ne treba žaliti jer zbog ljudi kao što je Blevit, jer neko će tamo neke 2036. godine, kada svi ostali vjerovatno budemo vozili automobile na struju, moći da kupi “novog” Vipera. A za tako nešto mu treba odati priznanje.
