17. Jula 2021.

Američko đubre

Big Portal

Kako vojska Sjedinjenih Američkih Država zagađuje čitavu planetu i pri tome truje svoje pripadnike. Civili su, naravno, samo kolateralna šteta

Odlazak američke vojske iz Avganistana otkrio je ovih dana do sada prikrivenu, a prilično gadnu zaostavštinu 20-godišnjeg neuspešnog rata Amerike i NATO-a protiv talibana: gomile đubreta. Lokalno stanovništvo sada prebira po njemu ne bi li našlo išta što bi moglo da upotrebi. Prizor siromašnih ljudi što kopaju po američkom smeću razgolitio je surovu istinu koju vlade brojnih zemalja širom sveta, u kojima su locirane američke vojne baze – pokušavaju da gurnu pod tepih. A baza je preko 800 posejanih po celom svetu i sve odreda „proizvode“ neverovatne količine đubreta. Američka vojska je ogroman zagađivač i proizvođač smeća. Svoje smeće u stranim zemljama ne tretira na isti način kao u SAD, gde se donekle trudi da ga reciklira. Naprotiv, praksa je takva da Amerikanci ta „brda“ đubreta koja su stvorili van svojih granica, u prekomorskim zemljama, nastala od otpadnog materijala, najčešće poliju mešavinom benzina i nafte ili avionskog goriva (kerozina), a potom – zapale. O posledicama tog „postupka“ dugo se ćutalo. Kao i o posledicama korišćenja osiromašenog uranijuma. Ali sada istina polako izbija na videlo.
GRIMIZNO SRCE Svoj gorki usud je u razgovoru za Si-En-En predstavio penzionisani vodnik Vesli Blek, kome je preostalo još samo da za sebe izabere – mrtvački kovčeg. „Za mene je prekasno“, kaže on. Iako znaci bolesti na njemu još nisu toliko vidljivi, vodnik Blek će uskoro umreti. A ima samo 35 godina. „Mogu umreti već sutra, ili bih mogao da poživim još šest meseci – sve zavisi od toga kako će moje telo reagovati na oralnu hemioterapiju, koliko još mogu da iscedim iz kamena“, objašnjava potišteno. Blek boluje od raka u poslednjem stadijumu; opaka bolest se proširila po celom telu. U svom kratkom veku je preturio mnogo preko glave, preživeo teška vremena: u dva turnusa je bio poslat u Irak i Avganistan, zajedno s nacionalnom gardom iz Vermonta. Dobio je više medalja, a među njima i „Grimizno srce“, najviše američko odlikovanje za hrabrost.
Iako nije lako tačno povezati rak s uzrokom njegovog nastanka, onkolog koji je pregledao i koji sada leči Veslija Bleka, u ustanovi izvan sistema američke vojske, zaključio je da je za njegovu bolest sasvim izvesno kriva – paljevina smeća. Gomile smeća, koje se nalaze blizu američkih baza a kojeg se američka vojska mahom ratosilja paleći ga, posle danima gori, dimi se i u vazduh ispušta brojne veoma opasne čestice. U pitanju su ogromne površine, merene veličinom fudbalskih terena. „Vojska proizvodi mnogo smeća. Metali, plastika, elektronika, medicinski otpad, uniforme – sve što može da gori, baci se na smetlište, natopi naftom i potom zapali“, objašnjava Blek.
U iračkom gradu Ramadiju, gde je bio stacioniran, te naslage smeća gorele su po nekoliko dana i zauzimale površinu od nekoliko fudbalskih terena. Samo 50 metara dalje bila su ulazna vrata u kasarnu. „Ako ste imali nesreću da morate da stražarite kod ulaznih vrata u vreme kada su zapalili smetlište, onda biste stajali izloženi gustom dimu od 8 do 12 sati dnevno“, opisuje vodnik Blek povod za zlu kob koja ga je snašla.

KANCEROGENA ISPARENjA Na hiljade Blekovih kamarada koji čine američke trupe u Avganistanu udisalo je kancerogene otrove na isti način kao i on. Nedavno istraživanje američkih veterana iz Iraka i Avganistana otkrilo je da je 86 odsto vojnika koje je Vašington slao u svoje misije u te dve zemlje bilo izloženo otrovnim gasovima i isparenjima sa zapaljenih smetlišta. Čak 88 odsto onih koji su bili izloženi dimu gorućeg đubreta izjavilo je da ima simptome koji bi mogli biti „povezani s tim smetlištima“. Organizacija veterana je na svojoj internet-strani potvrdila da je otpad koji je odlagan u otvorene jame sadržao različite supstance, poput hemikalija i boja, ali da je bilo i medicinskog i ljudskog otpada, zajedno s municijom i naftnim derivatima.
Vodnik Blek je 2015. zbog zdravstvenih razloga morao da skine uniformu američkog vojnika. Čim su ga izvukli iz vozila „hamvi“ posle bombaškog napada na drumu, mislio je da je konačno izvukao živu glavu, preživevši ratove u Iraku i Avganistanu.
„Mislio sam da je najgore iza mene. Bio sam spreman da uživam u životu zajedno sa suprugom i sinom. Verovao sam da nam lep život tek predstoji“, setno objašnjava Blek. Ali već je počeo da oseća nesnosne bolove, mučili su ga i ozbiljni probavni problemi.
Iako se godinama žalio vojnim doktorima, „pružaocima usluga veteranima američke vojske“, oni nisu otkrili ništa posebno. A onda su mu tek 2017, izvan vojnog zdravstvenog sistema, dijagnosticirali rak: redak kancer debelog creva u četvrtoj fazi, što je smrtna osuda.
I baš kada je saznao da mu je smrt blizu, dobio je sina. Sa suprugom se tek skućio, a uz kupljenu nekretninu, da sve bude lepše, išla je i kućica na drvetu u dvorištu, u mirnoj varošici u američkoj saveznoj državi Vermont. Već se i zaposlio – izabrao je da karijeru nastavi kao vatrogasac. A onda je morao, prošlog proleća, tada u kasnoj fazi bolesti, da se povuče iz vatrogasne službe. Bivše kolege ga, međutim, nisu zaboravile – kada voze vatrogasni kamion mimo Blekove kuće, upale svetla i uključe sirene; na taj način ga pozdravljaju, ispričao je lokalni vatrogasac-dobrovoljac.
U domu Blekovih više nema veselja – Vesli i njegova supruga ubrzano planiraju njegovu sahranu, posećujući lokalna pogrebna preduzeća da bi izabrali kovčeg. „To je bukvalno samo kvadratna borova kutija, to je sanduk, koji sam izabrao“, kaže Blek za Si-En-En. „Supruga me je užasnuto pogledala i jedva prozborila: ’Nemoj se usuditi, nemoj se usuditi da me nateraš da se suočim sa čitavom tvojom porodicom i ovom borovom kutijom’… Ali onda sam joj objasnio da upravo to želim, to je kovčeg u kojem želim da me spuste u raku.“

PIROVA POBEDA I dok je tražio odgovore o uzrocima svoje bolesti nakon što mu je saopštena dijagnoza, onkolog van vojnog sistema povezao je retki oblik raka od koga je oboleo s izloženošću otrovnim gasovima. Vojni zdravstveni sistem je tek posle toga odobrio Bleku 100 odsto pokrića zbog invaliditeta izazvanog bolešću povezanom sa službovanjem u armiji. Bila je to Pirova pobeda za Veslija, ali i za njegove saborce.
Mnogi nisu bili ni te „sreće“. Do sada je odobreno jedva dvadeset odsto zahteva podnetih zbog bolesti izazvanih spaljivanjem smeća, dok je 80 odsto molbi – odbačeno! U slučaju vodnika Bleka to konkretno znači da će Pentagon platiti njegovu sahranu i glatki srebrni kovčeg s američkom zastavom na vrhu.
Ali pošto se američki ratovi započeti posle 11. septembra 2001. godine završavaju u narednim mesecima, izvesno je da to najavljuje još mnogo budućih zapaljenih smetlišta i izloženosti toksičnim materijama koje, dugoročno, prete da ubiju mnogo više američkih vojnika u poređenju s onima palim u borbama. Naravno, žrtve istog zatrovanog vazduha nisu samo Amerikanci i njihovi trabanti u ratnim misijama po svetu nego i lokalno stanovništvo, civili.
Bela kuća je i te kako svesna problema, jer je ista nesreća snašla i predsednika SAD.
Džozef Bajden je, naime, još tokom predsedničke kampanje prošle godine istakao da veruje da je upravo „spaljivanje otpada ubilo njegovog voljenog sina Boa“, koji je umro od raka 2015. godine. „Javio se da se pridruži Nacionalnoj gardi u 32. godini, jer je mislio da ima obavezu da ide“, kazao je Bajden na konvenciji Međunarodne unije zaposlenih u uslužnim službama potkraj 2019, i dodao: „Zbog izloženosti zapaljenom otpadu, vratio se – mada to još uvek ne mogu da dokažem – s glioblastomom u četvrtom stadijumu.“ Bajden je tako s biračima podelio svoj bol i jed više puta tokom kampanje i obećao da će energično istražiti dugoročne efekte opisanog izlaganja toksinima. Posebno jer je paljenje vojnih otpadaka bilo na zakonodavnom radaru i prethodne dvojice američkih predsednika, Obame i Trampa.
Godine 2013. tadašnji predsednik Barak Obama potpisao je zakon o registru izgorelih smetlišta, što je omogućilo savezu ratnih veterana (VA) da prikupe podatke o izloženosti pojedinih vojnika toksinima. Pokušali su da uvedu i preventivu, vodeći brigu i o onima koji u to vreme nisu pokazivali nikakve zdravstvene probleme. Na toj listi je trenutno više od 200.000 imena – uključujući i vodnika Bleka.
Godine 2019. tadašnji predsednik Donald Tramp potpisao je zakon koji predviđa delimično i postupno ukidanje paljenja otpada. Zakon traži od Ministarstva odbrane da precizira gde su ti „metodi“ korišćeni, kako bi se informacije ukrstile s mestom služenja sada obolelih veterana. VA tvrdi da je Ministarstvo odbrane postepeno zatvorilo većinu stratišta za spaljivanje otpada koji su proizvele američke trupe, kao i da planira da zatvori i ostatak. Istina, savez američkih ratnih veterana je još u vreme Trampovog mandata, u martu 2020, na svojoj veb-stranici tvrdio da je izlaganje vojnika uticaju i posledicama paljevina štetno, ali – uz ogradu: „Trenutna istraživanja ne pružaju dokaze o dugoročnim zdravstvenim problemima zbog izlaganja gasovima od paljevina.“
Ipak, sada na istom sajtu upozoravaju da se taj gorući (i bukvalno i u prenesenom značenju) „problem proučava“ i da su oni koji su bili izloženi smrtonosnim toksinima „možda u većem riziku nego što se do sada slutilo, zbog dugoročnih zdravstvenih tegoba“.

Globalni problem

Ovde je zapravo reč o globalnom, a ne usko američkom problemu, jer su američke vojne baze – a time i njihovo smeće – posejane svuda po svetu. U Srbiji se to može videti u bazi Bondstil, koja „pokriva“ zapadni deo Kosova. Pored Bondstila, SAD imaju još oko 800 drugih vojnih uporišta po celom svetu, u 70 država. Britanija, Francuska i Rusija imaju, sve zajedno, samo 30. Od toga najveći deo otpada na Englesku i Francusku. Američko ministarstvo odbrane procenjuje da je čak 3,5 miliona pripadnika vojske i drugih službi bilo izloženo toksinima koji su nastali spaljivanjem otrovnog američkog smeća.
A civili, lokalno stanovništvo? O njima američke statistike ne govore ništa, iako su i oni bili izloženi štetnim materijama. Premda američka vojska sada priznaje da su gomile spaljenog smeća opasne, još 2019. godine je bilo „operativno“ devet takvih lokacija – sedam u Siriji, od toga pet pod kontrolom vojske i dve pod kontrolom američkih „najamnika“, te po jedna u Avganistanu i Egiptu. A rešenje tog, naizgled teško rešivog problema zapravo je veoma jednostavno: kada bi bilo manje američkih uporišta po svetu, bilo bi manje i đubreta, i štete od njega.

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare