4. Augusta 2019.

Agonija simbola nemačke finansijske moći

Big Portal

Piše: Miroslav Stojanović

Visoka cena bankarske pohlepe i megalomanskih ambicija: Najveća nemačka banka s nacionalnom oznakom u imenu, Dojče banka, „polomila“ je zube onog časa kad se, napuštajući tradicionalno (komercijalno) poslovanje, upustila u riskantnu avanturu izrastanja u šampiona na globalnom tržištu uz pomoć problematičnih i toksičnih „finansijskih derivata“, napadajući pri tome (neuspešno) samo srce bankarskih opsena, manipulacija i prevara, Volstrit

Posle decenije drama, skandala i afera najveća nemačka banka s nacionalnim predznakom u imenu, Dojče banka, ulazi u novo poglavlje takođe dramatične neizvesnosti: ambiciozni plan radikalnog, i po uverenju njenih trenutnih kormilara i stratega, spasonosnog – u šta mnogi sumnjaju – restrukturiranja „težak“ 7,2 milijarde evra, uz otpisivanje (najmanje) osamnaest hiljada radnih mesta, tj. petine zaposlenih!
Reč je o poduhvatu koji bi trebalo da predstavlja radikalan preokret u „filozofiji poslovanja“ nemačke banke: vraćanje njenim „izvornim korenima“, posle avanture koja je plaćena (pre)visokom cenom. U tu problematičnu avanturu bivše rukovodstvo se upustilo rukovođeno megalomanskim ambicijama da od nacionalnog bankarskog simbola napravi globalnog lidera na (svetskom) finansijskom tržištu.

Hazardersko poslovanje
Pokušali su da to učine (bezglavim) ulaskom u „moderno (hazardersko) bankarstvo“, pravljenje velikog novca (praktično) ni iz čega: uz pomoć famoznih „bankarskih derivata“, „toksičnih“ kredita i investicija, spekulacija, prevara, nameštanja međubankarskih kamata (Libor) do klasičnog pranja novca. Svega što je decenijama pre toga bilo nespojivo sa onim što je ovu banku činilo visokorespektabilnom i izvan nacionalnih granica i pribavljalo joj dragoceno i neupitno poverenje, serioznost i pouzdanost. To je, konačno, dovelo u pitanje njen opstanak, s nesagledivim posledicama ne samo za Nemačku nego i za globalni finansijski sistem.
U nerealnim ambicijama izrastanja u globalnog šampiona, Dojče banka je „polomila zube“, jurišajući na samo „srce“ finansijske moći, bankarskih opsena i prevara, najpre i najviše Volstrit, a potom i londonski Siti, pokušavajući da na „tuđem terenu“ i za nju dotad tuđim pravilima igre, u mutnim poslovima, preotima tuđu klijentelu, tržište i moć. Zaposleni u ovim njenim destinacijama platiće sada najveću cenu onog „bolnog“ hirurškog zahvata: otpisivanje radnih mesta biće, najpre i najviše, u njujorškim i londonskim filijalama Dojče banke.

Nezaustavljivi hod po mukama
A sve do izbijanja one fatalne finansijske krize iz 2007. i 2008. činilo se da su nemački bankari, kojima je domaće tržište bivalo sve više tesno i neprofitabilno – između ostalog i zbog nultih kamatnih stopa Evropske centralne banke na štednju i depozite – upravo na američkom tržištu otkrili „rudnik zlata“. Njihova „maštovitost“ u mutnim poslovima kao da nije imala granica i obzira. S megalomanskim ambicijama rasli su i profiti, stvarani u „sivoj zoni“, sve dok olujni vetrovi dramatične finansijske krize nisu počeli da rasteruju maglu i opsenu lihvarskih, visokoriskantnih poslova.
Od tada je krenuo nezaustavljivi hod po mukama Dojče banke koji je sve više prerastao u njenu agoniju. Zbog mutnih poslova, od kojih su se neki graničili s kriminalom, i predstavljali kriminal, uzdrmani nemački džin se suočavao, najviše na američkom tlu, s ogromnim gubicima i drakonskim kaznama.

Balast „toksičnih derivata“
Njihov iznos – a radilo se o desetinama milijardi dolara – pretio je u jednom trenutku, 2016, da je otera u stečaj. Te godine je američko ministarstvo pravde kaznilo Dojče banku globom „teškom“ 14 milijardi dolara. Ta suma je, posle teških i mučnih pregovora i nagodbi, na kraju prepolovljena. Nisu, međutim, time i okončane sve nevolje i obaveze posrnule banke: njoj u ovom času, kako tvrde pouzdani mediji, od „Fajnenšel tajmsa“ do „Gardijana“, preti više od osam hiljada tužbi iz celog sveta.
Najveći problem Dojče banke, po uverenju stručnjaka, jeste i biće kako da se oslobodi astronomskog balasta „toksičnih“ finansijskih derivata. Nedavno preminuli ugledni „Pečatov“ saradnik Momir Bulatović izneo je, u knjizi „Nevidljivi lanci“, frapantan podatak: Dojče banka je, knjigovodstveno, „vlasnik“ zastrašujućih četrdeset dva triliona tih famoznih finansijskih derivata: četrnaest puta veći od BDP-a ekonomski moćne Nemačke, dva puta veći od BDP-a cele Evropske unije!

Nevolje s Trampom
Uz sve druge nevolje koje su je snašle na izazovnom (i surovom) američkom tržištu, Dojče banka se našla i na opasnoj „liniji vatre“ u besomučnom preganjanju demokrata s predsednikom Donaldom Trampom. Kad već nisu uspeli da ga proteraju iz Bele kuće, demokrate su pomislile da bi možda mogle da ga spreče da u njoj ostane i po isteku prvog mandata upravo uz pomoć nemačke banke.
Preko jednog kongresnog tela, u kojem imaju većinu, zahtevali su od Dojče banke da im ustupi „bankarski dosije“ njenog najglasovitijeg klijenta, uvereni da u njihovim međusobnim odnosima i poslovanju ima dosta problematičnog i mutnog. Tramp je preko svojih advokata pokušao da izdejstvuje sudsku zabranu odavanja bankarske tajne.
Neuspešno. „Blumberg“ je prvi objavio vest da je Dojče banka rešena (prinuđena) da ustupi sve papire koji se odnose na njeno, očigledno, turbulentno poslovanje sa Donaldom Trampom iz vremena kada je on bio „samo milijarder“. „Njujork tajms“ je nedavno objavio kako je Tramp bio izdašno zasipan kreditima Dojče banke u vreme kada američke banke nisu više htele da čuju za njega.
Nemačkoj banci se i taj riskantni posao uklapao u ambiciju da na njihovom terenu otme što više klijenata, pogotovu kad su, kao u slučaju Trampa, bili tako glasoviti. Kad je reč o njihovom „turbulentnom odnosu“, zna se da su, s jedne i druge strane, letele tužbe i protivtužbe: Dojče banka je pokušavala da sudski naplati pozajmicu (baratalo se s više od dve milijarde dolara) datu budućem predsedniku, a Tramp je tužio banku za „izazivanje finansijske krize“, tražeći tri milijarde dolara odštete. Na kraju je, i u ovom slučaju, došlo do nagodbe i poravnanja.

Izostala „svadba slonova“
Nemačka vlada je s naglašenom zabrinutošću pratila dramu i posrtanje najveće, i dugo vremena najprestižnije domaće banke. Iz Berlina su u časovima „visokih temperatura“ stizali signali da država neće dozvoliti gašenje nekadašnjeg simbola nacionalne finansijske moći. To je, makar na kratko vreme, smirivalo situaciju, ali nije zaustavljalo strmoglav pad akcija ove banke.
Uz to je, sudeći bar po medijskim izveštajima, postajao sve uočljiviji strah da bi nacionalni simbol mogao da postane vlasništvo stranaca. Spominjale su se mahom ambicije Kine i na ovom polju, a najčešće je u opticaju bio sve ambiciozniji akcionar Dojče banke, Katar.
Da bi, očigledno, predupredila ta strahovanja, vlada je, otkrivali su nemački mediji, krenula u „akciju spasavanja“ praveći, u potaji, sondažu za „svadbu slonova“, pripajanje Komerc banke Dojče banci. Tu ideju prvi je lansirao u „nacionalnoj strategiji 2030“ ministar privrede (i čovek od najvećeg kancelarkinog poverenja) Peter Altmajer. Tu ideju je potom srčano podržao i krenuo u njenu realizaciju ministar finansija i vicekancelar Olaf Šolc.
Do „svadbe slonova“ nije, međutim, došlo, na zadovoljstvo zaposlenih u obe banke, sindikata i njihovih poslovnih partnera. Strahovalo se da bi ovaj iznuđeni „brak“ bio loš: umesto da se bave svojim klijentima, dve banke bi se (pre)dugo bavile sobom u mučnom procesu srastanja.
Eksperti su, u tom kontekstu, upozoravali na slučaj preuzimanja Post banke od strane Dojče banke. Iako se to dogodilo pre nekoliko godina (inicijativa bivšeg kancelara Gerharda Šredera da se stvori nemačka „superbanka“, realizovana formalno posle njegovog silaska s vlasti), još nije došlo do pune harmonizacije.

Verovanje u „novu eru“
Bilo je i drugih ideja u opticaju. Da neka od domaćih banaka, ili neki investitor, uđe u aranžman sa Dojče bankom, ali nijedna nije pretvorena u konkretnu inicijativu. Investitori su, očigledno, strahovali od toga šta bi sve moglo da ispliva iz tajnih, i mračnih, bankarskih jazbina zbog ogromne koncentracije onih famoznih „toksičnih derivata“ nataloženih u poslovanju ove banke.
Odluku o radikalnom restrukturiranju Dojče banke, i vraćanje „izvornim korenima“, njen sadašnji (vrhovni) šef, prvi Nemac na njenom kormilu posle čitave „serije“ stranaca, Kristijan Zevig saopštio je u zaista nepovoljnom trenutku: ispostavilo se da je banka u prva dva kvartala ove godine uknjižila gubitak od 3,1 milijarde evra!
Zevig je, uprkos svemu, optimista. Taj gubitak jeste, kaže, osetno veći od očekivanog, ali je banka na putu ozdravljenja i jačanja. Počinje „nova era“ Dojče banke i njenog fokusiranja na ono što je i bila njena izvorna obaveza: mala i srednja preduzeća i velike nemačke korporacije. Da bi, makar psihološki, ohrabrio sadašnje i potencijalne akcionare, Zevig je najavio da će četvrtinu svoje plate investirati u akcije banke.
Posrnuli nemački gigant, s trenutno nešto više od devedeset hiljada zaposlenih, od toga 41.600 u Nemačkoj, i poslovanjem u sedamdeset država, osnovan je 1870. godine u Berlinu. Ideja je bila da se nemačka privreda konačno oslobodi zavisnosti od engleskih i francuskih banaka, u čemu se uspelo. Ali situacija se u minuloj deceniji dramatično promenila: zbog uzdrmane Dojče banke, između ostalog, nemački privrednici postaju zavisni opet od stranih banaka. Ovoga puta prevashodno – američkih…

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare