Gerontološki centar i “Mozaik prijateljstva” jedni su od utočišta ovih ljudi koje je zadesila teška sudbina.
Neki od njih nemaju ni porodice, prepušteni su alkoholu i drugim vidovima zavisnosti, ali ipak ima i onih koji im u teškim situacijama pomognu da se presvuku, okupaju, jedu i prespavaju. Ipak, sve je to kratkog daha, jer na području Banjaluke još ne postoji registar beskućnika kao ni sistemsko rješenje.
Beskućnik kojeg smo zatekli u naselju Mejdan nije želio otkrivati identitet, jer ga je, kaže, sramota u kakvo je stanje sam sebe doveo. Tužnim glasom govori da ne želi ni da ga se slika.
– Strašno je ovo kad se dovedeš u situaciju da moraš moliti nekoga da ti pomogne i da se okupaš. Ali niko nije kriv za ovo. Sam sam. Alkohol me je doveo do ovoga. Pio sam svaki dan i postao ovo što sam danas. Bez kuće, toplog doma, hrane. Nemam se gdje okupati – priča on.
Kaže da mu je drago što opet ima “Mozaik prijateljstva” za pomoć i u hranu, a i u svemu ostalom.
– Ovo je dobro, ali nije to rješenje. Ja sam svoj život zeznuo alkoholom. Sad nemam ništa, a imao sam sve – tužno će on.
Iz Centra za socijalni rad Banjaluka za Srpskainfo kažu da u Banjaluci postoji prihvatna stanica za odrasle i stara lica koja se nalaze u skitnji i u stanju socijalne potrebe koja radi u okviru Gerontološkog centra.
– Oni vrše prihvat i kratkotrajni smještaj odraslih i starih lica koji se nalaze u skitnji, prosjačenju i drugim stanjima socijalne potrebe kojima je potreban smještaj. Ta prihvatna stanica u Gerentološkom centru i mi imamo potpisan protokol o saradnji i na taj način mi vršimo zbrinjavanje ljudi u centar. Obično je to osnovni smještaj, tri obroka, higijensko zbrinjavanje, zamjena garderobe, usluge vešeraja, po potrebi dobijaju i medicinsku njegu – ističu iz Centra za socijalni rad.
Kažu da vrijeme boravka ne može biti dugo, a beskućnici koji se nađu u Gerontološkom centru, mogu biti tu maksimalno pet dana.
– Prošle godine je bilo 48 ljudi koji nisu imali krov nad glavom. Ove godine je 36 – rekli su iz Centra za socijalni rad.
Kažu da oni ne mogu znati koliko u svakom trenutku ima beskućnika na ulici, jer još ne postoji registar za beskućnike.
– Mi ako saznamo da postoji neki beskućnik, obično radimo tu alternativu gdje tražimo primarno rješenje u tom momentu, ali ti ljudi kada ih se otpusti, prosto niste u mogućnosti da vodite brigu gdje će oni. Oni njih zadržavaju koliko mogu, ali obično kada istekne taj period prihvata, mi više nemamo način i mogućnost negdje da ih smjestimo – ističu oni.
Sistemsko rješenje, dodaju, trebalo bi prema njihovom mišljenju da rade veće instance poput Vlade Republike Srpske i drugih.
– Registar je potreban i bilo bi lijepo da se to uradi. Mislim da je to ranije i bilo u opticaju i vjerujem da će se to i desiti. Ali, trenutno ne postoji. Ljudi koji rade na referatima kažu da je jako teško to znati – kažu iz Centra za socijalni rad.
A jedan od prihvatnih centara gdje primaju beskućnike da prespavaju, ugriju se, jedu, okupaju se jeste i Gerontološki centar.
– Kada je u pitanju naša prihvatna stanica, potpisan je protokol o saradnji između nas, Centra za socijalni rad, Doma zdravlja i Hitne pomoći. Devet ljudi je u decembru boravilo kod nas – istakla je glavna sestra u Gerontološkom centru Nada Jukić.
Ona kaže da nakon što istekne period koji mogu boraviti kod njih, oni traže trajna rješenja za ove ljude.
– Ukoliko imaju podršku porodice, vraćaju se u porodicu. Ako su za liječenje, idu na liječenje. Ako ne, onda se radi na njihovom smještaju, a za to je odgovoran Centar za socijalni rad matične opštine odakle dolazi beskućnik – ističe Jukićeva.
Jukićeva dodaje da osobe koji dođu kod njih, da su to uglavnom ljudi sa društveno neprihvatljivim ponašanjem u smislu oboljenja, demencije, alkoholizma, narkomanije, prosjačenja ili onih ljudi koji nemaju podrške u porodici.
Osim Gerentološkog centra, tu je i “Mozaik prijateljstva” koji osim javne kuhinje ima i smještaj za beskućnike koji dobijaju sve potrebno kada dođu kod njih.
Predsjednik “Mozaika prijateljstva” Miroslav Subašić Kaspa ističe da su oni došli na ideju da pokrenu to jer je i on sam bio u sličnoj situaciji kao i beskućnici.
– Nekada davno u životu sam bio pijanac kao i oni. Gledao i sam gdje ću se okupati. Tako je ta ideja i nastala. Otkako je otvorena, a ima od toga već tri godine, prošlo je jako puno ljudi. Danas otprilike oko 10 ljudi prođe kroz “Mozaik prijateljstva” – priča Subašić.
On kaže da beskućnici dobiju šampon i kupku da se okupaju, toplu vodu, hranu, ugriju se, gledaju televizor, imaju pristup internetu.
– Sve što je potrebno svakoj osobi oni dobiju kod nas – ističe Subašić.
beskućnicicentar za socijalni radmozaik prijateljstva
