Još prošle godine je u ovo praznično doba u kijevskoj operi na programu bio balet “Krcko Oraščić” Petra Iljiča Čajkovskog, ali umjetnički direktor pozorišta Anatolij Solovianenko ne želi na programu niti vidjeti djela ni Čajkovskog, ni Prokofjeva, ni Musorgskog niti bilo kojeg ruskog kompozitora iz Rusije. I on i svi njegovi saradnici „veoma oštro“ paze što će svirati i odakle autor dolazi.
Isto tako, Solovianenko je ogorčen što je prvi put u istoriji čak i milanska Scala svoju sezonu počela jednom ruskom operom, „Boris Godunov“ Modesta Musorgskog.
Ne zna što da kaže, kad se tako nešto dogodi u domovini opere – i dapače, na izvedbi je bila i nova talijanska premijerka Meloni, baš kao i ekipa ruske televizije.
U velebnoj zgradi opere u Kijevu ruskih kompozitora više nema.
No dok se još donekle može bez ruskih operskih kompozitora, u baletu je to već veoma komplikovano. Solovianenko upozorava kako njegova kuća „nema ništa“ s baletskim ansamblom iz Kijeva koji je na turneji po Evropi i s djelima kao što su Krcko Oraščići Labudovo jezero Čajkovskog, a neku alternativu pokušava naći i Vjačeslav Kolomijec, direktor ugledne škole baleta Serge Lifar u Kijevu.
Ni baleta, ni ruskog jezika
Balet po djelima ruskih kompozitora je „oduvijek“ bio na programu škole, ali sad su gotovo svi složni da se „barem u ovoj vrućoj fazi“ rata treba odreći njihovih djela.
„To su naše suze, naša krv. Nama leži tijesno na srcu ono što se dešava na ratištu“, kaže Kolomijec.
Isto tako misli kako će vjerovatno proteći još dosta vremena dok se u Ukrajini opet nađe mjesta za rusku kulturu „koja nam je ovako okrenula leđa.“
A izgon ruske kulture se u Ukrajini čini potpun: od ovog ljeta je čak zabranjeno u javnim institucijama govoriti ruski. To je golemi korak, čak i u Kijevu se u osamdesetima čuo gotovo isključivo ruski jezik. U pomiješanoj Ukrajini još donedavno se niti po jeziku nije moglo odrediti uvjerenje: bilo je i mnogo gorljivih zagovornika Ukrajine koji su znali samo ruski.
Ruske knjige u stari papir
No danas se čak i knjige štampane u Rusiji u Ukrajini mogu prodavati samo u izuzetnim slučajevima. Štaviše: u poznatoj kijevskoj knjižari Sjaivo ne samo da više nema knjiga iz Rusije na njihovim policama, nego su pozvali građane da predaju svoje ruske knjige za stari papir. Dobit od tog papira će otići kao pomoć na ratište.
Prodavačica Irina nam kaže kako je nakon par sedmica ta akcija zaista krenula: ljudi su donosili pune prtljažnike knjiga, a svaka tri dana je morao dolaziti kamion po tone i tone sakupljenih knjiga na ruskom. Od dobiti je već kupljeno jedno vozilo za borce u Hersonu, sad sakupljaju za drugo.
U trgovinu dolazi i jedan stariji gospodin s torbama punih ruskih knjiga:
„Mnoge od tih knjiga su mi veoma drage, ali nakon svega što se dogodilo, ne želim ih više vidjeti.“
Slično kaže i jedna gospođa koja takođe ima čitav paket knjiga. U njenoj velikoj biblioteci ima mnogo knjiga na ruskom koje su joj ležale na srcu, „ali sad ih ne mogu čitati. Previše je bolno čitati ruski.“
Ipak, nisu baš svi pristalice takvih akcija. Ukrajinska umjetnica Jevgenija Belorusetska kaže kako „nije dobra odluka” bilo kakve knjige bacati u stari papir, ali za Deutschlandradio priznaje kako sve to može razumjeti. Ukrajina je možda i predugo bila tolerantna, a sad se radi na tome da se ona „praktično uništi“. I lingvist Les Belej objašnjava: ruski jezik se dugo i nesmetano širio Ukrajinom i tek nezavisnošću Ukrajine 1991. se počeo vraćati i ukrajinski jezik.
A što se tiče borbe preko leđa kulture, on tvrdi kako je i ruskoj strani njena kultura oružje u ratu, prenosi DW.
Izvor: Nezavisne
