Došla samo potpuno nespremna na takmičenje, to je bilo onako sve na prečac. I onda sam shvatila da ne mogu tako nespremna da se pojavljujem, ako mislim da nešto napravim. I da ne mogu više da budem kampanjac, da sve radim u posljednji čas. Onda sam otišla kod profesorke pjevanja i ona mi je rekla: ‘tvoja tehnika pjevanja je užasna’. Morali smo sve od početka da učimo, pogotovo što sam ja prije toga, dosta i nastupala, i negdje vam kafana iskvari tu tehniku pjevanja. Ako vas nije neko uputio, od samog starta. Ona nije vjerovala koliko sam brzo napredovala, jer sam imala toliku želju da naučim. Naravno za sve je potreban talenat, ali tehnika pjevanja je zanat. Kao i svaki drugi. Dakle, kako dišete, kao držite usta, kako postavite grlo i tako dalje – rekla je mlada pjevačica, a onda otkrila da je nastupala je po kafanama za skroman honorar, bez repertoara i mikrofona.
– Sa 16 godina sam počela da pjevam i mislim sad iz ove perspektive, to stvarno jeste prerano, nisam morala u principu, ja sam to željela. I negdje me uvijek u životu pratila ta nestrpljivost. Jer ako ne počnem sad, ja ću da izgorim, ja ću da poludim. Ali počeci su bili skromni, da skromniji ne mogu biti. Nekad je bilo 1000 dinara, nekad nije bilo ništa. Zavisi kakvo veče bude. Druga stvar, niko nije htio da me angažuje, jer niko nije znao prvo da ja postojim, da ja hoću da pjevam. Treće, ja nisam imala iskustva, nisam imala repertoar. Nisam čak imala ni svoj mikrofon. Za prvu svirku nisam imala ni štikle, jer šta će šesnaestogodišnjoj djevojčici štikle. Tako da sam obula mamine. I može se reći da sam počela od nule. Učila sam triler po triler. I negdje mi je i drago zbog toga. Jer samo što sami napravite se računa. Sve što vam neko pokloni je bezvrijedno nekako – iskreno je rekla Tea za Mondo.
