Strah u Ulici brijestova ili Petak trinaesti pred spavanje? U vrijeme pandemije to izgleda nije loša ideja. Kako pokazuje studija Univerziteta u Čikagu, ljubitelji horor filmova bolje se psihički nose sa prisustvom koronavirusa i mjerama koje svakodnevicu okreću naglavačke.
“Fanovi horor filmova manje pate od stresa izazvanog pandemijom, anksioznosti, nesanice ili drugih simptoma depresije”, kaže za Dojče vele doktorand na Univerzitetu u Čikagu Koltan Skrivner, autor nedavno objavljene studije.
Istraživači su još u aprilu – dakle, tokom prvog talasa pandemije, dok je strah bio na vrhuncu – ispitali trista dvadeset dvoje ljudi o tome kakve filmove gledaju i koliko ih pandemija psihički tišti.
“Moguće da su ljudi koji su često suočeni sa zastrašujućom fikcijom na neki način naviknuti da se osjećaju uplašeno u bezbjednom okruženju“, rekao je Skrivner za podkast DV-a Science unscripted.
“Teza je da, kada naiđu na nesigurnost i strah u stvarnom svijetu, oni imaju neku vrstu alata da to prevaziđu“, dodaje.
Štaviše, istraživači su zaključili da se posebno dobro sa pandemijom suočavaju ljubitelji preperskih filmova (‘preper’ od engleskog ‘prepare’, pripremiti se) o preživljavanju u doba apokalipse, najezde zombija ili vanzemaljaca.
Vježba za stvarnost
Američki magazin Psychology Today na svom portalu piše da se sklonost hororima može objasniti benignim mazohizmom. Ta teorija kaže da, ako znamo da smo bezbjedni, to jest da prava opasnost ne prijeti, onda možemo da uživamo u osjećajima koji su, inače, negativni kao što su bol, strah, umor ili gorak ukus.
Magazin navodi da, prema drugoj teoriji, u zastrašujućoj fikciji uživamo jer nam omogućava da zamišljamo scenarije i pripremimo se na slične situacije iz stvarnog života. “Pošto samo sada usred globalne bolesti, ove vještine su sasvim praktične”, navodi Psychology Today.
“Vjerovatno nećemo uključiti film sa namjerom da se pripremimo za realnu katastrofu. Ali nesvjesno se vježba vještina kontrole emocija i probaju emocionalne i biheviorističke strategije za određene situacije”, dodao je autor studije Skrivner.
A video-igre?
Sljedeći poduhvat ovog istraživača i kolega je da utvrde kako horor u različitim medijima utiče na pripremu ljudi za stresnu svakodnevicu. Da li recimo većeg uticaja imaju filmovi, knjige ili možda video-igre?
Šta je sa izuzetno nasilnim i krvavim igricama sa elementima horora poput popularnog serijala Pritajeno zlo (Resident Evil)?
“Mislim da bi video-igre mogle da pomognu (u suočavanju sa stresom) makar koliko i filmovi, možda i više. Mislim da je ključno koliko si uvučen u narativ, koliko se oskećaš uplašeno i prevazilaziš strah“, navodi Skrivner.
On je za Dojče vele otkrio da cijeli oktobar provodi u ukletoj kući gdje ispituje kako se ljudi nose sa strahom i šta ih privlači ukletim kućama.
Doduše, tamo nema pravih duhova. U pitanju je “ukleta kuća” u Vejleu u Danskoj, gdje vam za četrdesetak evra po osobi obećavaju da ćete se živi prepasti tokom 45 minuta hoda kroz prokleti lavirint. Poslije možete da kupite piće i grickalice.
(RTS)
