Eksperti će vam reći da je jcelokupna formula takvih automobila ležala u evropskom stilu i dimenzijama sa američkim moćnim motorima, pa nije bila retkost da General Motors, Ford, Chrysler, AMC i ostali proizvođači sreću potraže na Starom kontinentu.
Primjera radi, Ghia i Pininfarina su bili dugogodišnji parnteri Chryslera i AMC-a, a druga generacija popularnog Forda Mustanga je takođe djelimično dizajnirana u Italiji.
To nas dovodi do General Motorsa, koji je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka i dalje bio najveći svjetski proizvođač. Spomenuti Mustang stilizovan je od strane Ghije i pokazao se velikim prodajnim uspehom, čak toliko da je i veliki General Motors potražio italijanskog partnera i pronašao ga u vidu samostalne dizajnerske kuče Frua. Njegov prvi posao je bio da od kockastog Chevroleta Camara, napravi “evropski” model.
Pjetro Frua je rođen u Torinu 1913. godine, a dizajnersku karijeru je započeo u Fiatu kada je imao samo 17 godina. Pored automobila je crtao i dječije igračke, šporete i skutere da bi preživio, a poslije Drugog svjetskog rata kupuje nekadašnju fabriku oružja i na njenom temelju osniva samostalnu dizajnersku kuću.
Zahvaljujući vezama sa Fiatom posao je cvjetao, dok je najveću slavu stekao početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je osmislio kultne modele Maseratija kao što su Quattroporte, 3500 GT i 5000 GT. Zatim je sarađivao sa mnogim gigantima kao što su AC, BMW, Dodge, Jaguar i Renault, a njegove dizajnerske linije smo mogli da vidimo na još nekoliko kultnih modela kao što AC Cobra, Dodge Challenger, Jaguar E-Type i Volvo P1800.
U svakom slučaju, Frua je dobio “da sredi” Camaro i krenuo je sa detaljnim modifikacijama koje su bile popularne u spomenuto vrijeme. Prednji dio je bio veoma sličan onom na Fordu Capriju sa četiri fara, dok je dugačak zadnji dio dosta podsjećao na Lamborghinija Estradu.
Možemo zaključiti i da je kasniji DeLorean DMC-12 potražio inspiraciju u ovom automobilu, dok je jedno zasigurno jasno – gotovo niko ne bi mogao da primjeti ikakvu sličnost između dva Camara. Priča je, doduše, bila sasvim drugačija ispod lima, pa je mehanika ostala identična američkom rođaku. General Motors je isporučio tada najveći agregat dostupan u svom velikanu, zapremine 350 kubnih inča (5,7 litara) sa 165 “konja”, a snaga se prenosila na zadnje točkove preko četverostepenog manuelnog mjenjača.
Nepoznato je da li se urađeni posao nije dopao američkoj firmi ili je razlog taj što je Camaro iznenada počeo da osvaja kupce “preko bare”, ali Frujino djelo nikada nije ugledalo svjetlost dana u serijskoj proizvodnji, pa čak nisu to učinili ni dizajnerski detalji koje je on “docrtao” na Camaru.
Frua će nastaviti da dizajnira automobile sve do svoje smrti 1983. godine, a njegov Europo koncept će promijeniti vlasnike nekoliko puta. Krajem narednog mjeseca će biti prodat na aukciji u organizaciji čuvene kuće RM Sotheby, a eksperti pretpostavljaju da će novi vlasnik, za njega morati da izdvoji preko 30.000 američkih dolara.
(AutoRepublika)
