Dejvid Rozenhan se sa još sedmoro kolega i studenata, u periodu između 1969. i 1972. godine, dobrovoljno prijavio u osam različitih psihijatrijskih bolnica širom SAD tvrdeći dežurnom psihijatru da čuju glasove. Lažni pacijenti su bili student na postdiplomskim studijama psihologije, tri psihologa, pedijatar, moler, domaćica i psihijatar, kao i sam Dejvid Rozenhan.
Žalili su se samo na “glasove koje čuju”. Svi su primljeni i ostali su u bolnicama između 9 i 52 dana, sa dijagnozom paranoidne shizofrenije. Čim su ušli na odjeljenje, nastavili su da se normalno ponašaju. Uprkos tome, prepisivani su im lijekovi, a osoblje im nije vjerovalo kada su govorili da im je bolje. Zdravi ljudi su otpušteni sa dijagnozom paranoidne shizofrenije u remisiji. Većini je bilo preporučeno da nastave da piju lijekove.
“Liječenje”
Rozenhan i kolege koje su učestvovale u eksperimentu nazvali su ovo iskustvo dehumanizujućim. Sa njima se nije razgovaralo, dnevno su bili u kontaktu sa ljekarima i osobljem manje od deset minuta, i gotovo da ih niko nije posjećivao.
Prvo što su pseudopacijenti primijetili bilo je to da se zapravo tamo nema šta raditi, te su pokušali da svoje vrijeme provedu u razgovoru sa drugim pacijentima ili osobljem.
Zapazili su i da dnevno u prosjeku osoblje bolnice provede 6,5 minuta sa pacijentom. Kada bi ih neko od zaposlenih pitao kako se osjećaju, odgovorili bi da se osjećaju dobro i da više nemaju simptome koje su imali ranije.
Takođe, prema Rozenhanovim instukcijama svakog dana su vodili dnevnik svojih aktivnosti. U početku su to radili sakriveni od očiju osoblja i pacijenata, međutim kada su uvidjeli da niko ni ne obraća pažnju, svoj dnevnik su vodili javno, čak i u zajedničkom dnevnom boravku gdje su bili sa ostalim pacijentima. Osoblje je njihovo vođenje dnevnika okarakterisalo kao deo njihovog psihičkog poremećaja. Jedini koji su primijetili da nešto nije kako treba bili su “pravi” pacijenti. Neki su čak tvrdili da su pseudopacijenti novinari ili profesori koji kontrolišu rad bolnice. Govorili su: “Šta ćete vi ovdje? Vi niste bolesni, vi ste dobro!”
Volonteri u bolnici nisu bili samo par sati ili nekoliko dana, već sve do trenutka dok im doktori nisu dozvolili da idu. Jedan od njih je tu situaciju kasnije opisao na sljedeći način: „Rekao sam prijateljima i porodici: izaći ću kad izađem. Biću tamo par dana i doći ću kući. Niko nije ni sanjao da ću ostati skoro dva mjeseca. Jedini način da izađeš je da im kažes da su u pravu. Rekao sam da sam lud. ’Lud sam ali mi je bolje’, rekao sam.” U svim ustanovama jedva da je bilo nekog interpersonalnog kontakta pacijenata sa osobljem, oni su većinu svog vremena provodili u posebnim,staklom ograđenim prostorijama koje su pseudopacijenti ubrzo prozvali “kavezi”.
Zdravi s dijagnozom shizofrenije
U prosjeku bili su tamo 19 dana. Sam Rozenhan je u bolnici proveo nešto manje od dva mjeseca dok mu nije bilo dozvoljeno da ode. Izjavio je da je jedini način da se izađe iz psihijatrijske bolnice da kažete kako jeste ludi, ali vam je sad bolje.
Sedmoro ih je otpušteno sa dijagnozom da su šizofreničari (tačnije: šizofrenija u remisiji), a jedna osoba sa dijagnozom bipolarnog poremećaja. Osoblje nije otkrilo da je bilo ko od njih lažni pacijent.
Nakon obljavljivanja rezultata u časopisu “Science” januara 1973. pod naslovom “Biti zdrav na nezdravim mjestima” izbio je skandal. Rozenhan je tvrdio da su psihijatrijske bolnice skladišta za ljude koje niko ne želi i niko ne razumije, i da ljekari i osoblje ne smiju da zaborave da njihovi pacijenti nisu samo zbir simptoma već nesrećna ljudska bića.
Drugi dio eksperimenta
Pošto su sada već svi stručni krugovi znali za Rosenhanov prvi eksperiment i njegovu takozvanu “prevaru”, ovaj cijenjeni naučnik odlučio je da kontaktira vrlo uglednu kliničko-istraživačku ustanovu i zamolio ih da učestvuju u drugom dijelu njegovog eksperimenta.
Za ovaj eksperiment, Rozenhan je iskoristio poznatu psihijatrijsku bolnicu u kojoj se sprovodila obuka studenata psihijatrije i usavršavanje psihijatara sa zavidnim iskustvom. Ta bolnica je poslije objavljivanja rezultata prvog eksperimenta tvrdila da se to kod njih nikada ne bi desilo.
Sa upravom bolnice dogovoreno je da u periodu od tri mjeseca Rozenhan pošalje nove pseudopacijente, a bolnica će na kraju perioda objaviti spisak onih koje su otkrili.
Na kraju perioda bolnica je saopštila da je među 193 osobe koje su joj se obratile za pomoć otkrila 41 “uljeza”, te da sumnja na dodatnih 42 – iako Rozenhan nije poslao nijednog lažnog pacijenta. Svi odbijeni ljudi bili su stvarni pacijenti.
Ovaj dio eksperimenta postao je temelj svim kritikama moderne psihijatrije; uveo je mnoge revolucionarne promjene u samom radu ovih ustanova.
Izvor: Noizz.rs
