Kaže se da se tajna nosi u grob – ali to bi zaista moglo ubrzati vaš odlazak na groblje. Zato ih prestanite čuvati: oslobodite se tereta za bolje zdravlje i život. Čuvanje tajni može pokrenuti hroničnu navalu hormona stresa.
TEHNIČKI, NIJE JE PREVARIO. Jason je tada Stephanie vidio samo nekoliko puta, a “sastanci” su više ličili na izlazak s dobrim prijateljem, završavajući katkada poljupcem u obraz, drugi put zagrljajem, a tu i tamo osjećali bi se šašavo i jedno drugom “dali pet”. U tom je razdoblju u grad za jedan vikend stigla njegova bivša i Jason je spavao s njom. Kako je mogao znati da će se pokazati da je Stephanie ljubav njegovog života, majka njegove djece, osoba od koje ni u snu ništa ne bi tajio?
“Zbog toga sam osjećao užasnu krivicu”, kaže danas 42-godišnji Jason, kojem je tada bilo 27 godina. “Naročito kad se učinilo da je pred nama zajednička budućnost.”
Želio je – i osjećao potrebu – ispričati Steph o tom vikendu, ali u početku se to činilo prebrzo, a poslije prekasno. “U mojoj je glavi to postala najgora moguća stvar, a što sam više čekao, to mi je bilo teže reći.” Muka kroz koju je prolazio nije bila samo duševna. Bilo mu je doslovno muka, osjećao se užasno, bio je napet, a čelo mu je probijala tupa bol. “To je bilo više od uobičajene krivice koju osjećam 24 sata na dan”, kaže. “Osjećao sam se kao da mi želudac ždere rupa koja postaje sve veća.”
OTKRIĆEMO VAM MALU TAJNU: zavjet ćutanja radi skrivanja nekih stvari iz sopstvenog života – da ste nekome naštetili lažima, da ste nekoga povrijedili i pravili se da se ništa nije dogodilo, sramotna ili traumatična iskustva koja ste “pospremili u ladicu” – može vas izjesti više nego što ste ikad mogli i pomisliti.
“Osim ako ste sociopat, negativne tajne apsolutno utiču na vaše zdravlje”, kaže dr. Reef Karim, prof. psihijatrije na Semel Institute for Neuroscience and Human Behavior u sklopu UCLA.
Dr. James Pennebaker, psiholog sa Univerziteta Teksasa, dodaje: “Nema dvoumljenja, svaka godina donosi nove dokaze o zdravstvenim rizicima mračnih tajni.”
Istraživači su, na primjer, otkrili da čuvanje tajni može pokrenuti hroničnu navalu hormona stresa, naročito kortizola, što može izazvati niz teških zdravstvenih tegoba, uključujući gastrointestinalne probleme, slabljenje imunološkog sustava, visok krvni pritisak i gubitak pamćenja. Mozak mora ulagati poseban napor da održi normalno funkcionisanje jer preusmjerava resurse potrebne za čuvanje tajne, objašnjava dr. Gopal Chopra sa Univerziteta Duke.
“Nošenje s nesuglasicama između stvarnosti i svijeta oko vas zahtijeva dodatnu upotrebu prefrontalnoga korteksa i amigdale”, kaže dr. Chopra. “Kad vam mozak radi na suprotnim namjerama, konflikt stvara stres.”
A stres ne samo da narušava tjelesno zdravlje nego i uzima emocionalni danak, što može uticati na sve vaše veze.
“To se događa jer se držimo nečega što je lažno, što navodi na pogrešan trag ili izaziva negativnu energiju”, ističe dr. Karim. “Duboka krivica, osjećaji prema osobi kojoj nešto tajimo ili način doživljavanja sebe mogu izazvati osjećaj isključenosti na neki način. Obično nismo svjesni da se to događa, ali prije ili poslije to nas ‘poklopi’.”
Mišljenje da su tajne toksične datira iz davnine. Origen, teolog i crkveni otac iz 3. vijeka. n. e., smatrao da su tajne doslovno otrov te da je jedini način izbacivanja otrova iz tijela njihovo izvlačenje na svjetlost dana. Ranohrišćanska literatura ispovijest smatra lijekom za dušu, a sveštenika doktorom duše. A, mnogo vijekova poslije, 1930-ih, The Oxford Group, preteča Alcoholics Anonymous, ističući ljekovitost ispovijesti kao sam ključ oporavka, stvorila je jedan od svojih najdugovječnijih slogana: “Bolesni ste samo onoliko koliko i vaše tajne.”
SVI MI IMAMO TAJNE. Prema istraživanju Univerziteta Iowe, oko 95 posto ljudi skriva barem nekoliko “kostura u ormaru”.
Ne skrivam ništa ni približno skandalozno (sve i da skrivan, sigurno to ne bih povjerio 13 miliona čitatelja Men’s Healtha). Ali sjećajući koliko sam patio zbog skrivanja čak i male tajne, mogu samo zamisliti što čini prikrivanje nečeg velikog.
Supruga i ja prošli smo Black Friday otišli u kupovinu kako bismo se pripremili za dolazak tuceta članova porodice na trodnevnu božićnu proslavu. Uspjeli smo kupiti neke povoljne stvari, ali svejedno smo potrošili mnogo novca. Na moju sramotu, dok je supruga bila u potrazi za vješalicama i sitnicama za kuću, kasirka je provlačila moju kreditnu karticu za novu videokameru GoPro koja je bila na rasprodaji. Znajući koliko moja žena mrzi kad kupujem elektroničke “igračke”, kameru sam bez riječi tutnuo na szadnje sjedalo auta.
Pustio sam da prođe nekoliko dana bez spominjanja te kupovine, skrivajući kameru dok ne skupim hrabrost. Nakon dva vikenda bolova u želucu i tjeskobe uzrokovane osjećajem krivice, napokon sam priznao. Samo se malo uznemirila (a bila bi i manje, rekla je, da sam odmah bio otvoren s njom). S druge strane, ja sam se osjećao kao da napokon mogu duboko udahnuti. Štaviše, barem sam napokon mogao upotrijebiti tu prokletu stvar i snimiti porodični božićni film – koji je postao hit vikenda.
Kad sam tu priču podijelio s dr. Daleom Larsonom, psihologom koji je velik dio karijere proveo istražujući djelovanje prikrivanja i tajni, od njegove sam reakcije pomalo zadrhtao.
“To je klasičan primjer vrste tajne koja može biti štetna”, rekao mi je Larson, profesor na Univerzitetu Santa Clara. “Opsjednutost njome vodi ka sramu i njenu neprestanom ‘prožvakavanju’, a potom, kad se tajna otkrije, može potkopati povjerenje u romantičnoj vezi.”
A da postajemo opsjednuti, ustanovili su još 1990-ih na Univerzitetu Virginije, zaključivši da tajne, čak i naoko nevažne, mogu istisnuti druge misli, do tačke “izazivanja psihopatologije”.
RIJEČ “TAJNA” ZNAČI “POVUČENO, odvojeno, prikriveno, lično”. Stoga ne bi trebalo iznenaditi da skidanje tereta prikrivanja može povezati ljude. Upravo je ta metafora – teret tajni – zaintrigirala naučnike na Tuftsu i još tri velika fakulteta, toliko da su otkrili da ljudi doslovno osjećaju teret zadržavanja informacija. Da bi odgovorili na to pitanje, izveli su niz pokusa.
U prvom su četrdesetorici rekli da misle ili o “velikoj” ili “maloj” tajni te potom procijene koliko je strma uzvisina. Rezultat: što je tajna bila veća, uzvisina im se činila strmijom.
Druga je grupa ispitanika razmišljala ili o “značajnim” ili o “trivijalnim” tajnama dok su bacali jastučić ispunjen zrnjem na metu udaljenu otprilike metar. Oni sa “značajnim” tajnama bacili su dalje od nje, procijenivši da je meta udaljenija. Treći je test uključio ljude koji su prevarili partnera, ali to nisu priznali. Zamoljeni da procijene koliko bi truda i energije bilo potrebno da se obavi 6 zadataka, ljudima koji su češće zdvajali zbog svog “šaranja” zadaci su se učinili većim tjelesnim opterećenjem nego ostalima.
Ništa od toga nije iznenadilo dr. Deborah Corley, porodičnu savjetnicu i koautoricu Disclosing Secrets: When, to Whom, & How Much to Reveal. Kaže kako su joj mnogi pacijenti rekli da su anksiozni, depresivni ili ne mogu spavati. “Nakon što sam im postavila više pitanja, ustanovila sam da je u korijenu njihovih simptoma nemogućnost da podijele nešto što taje.”
AKO JE SVE TO ISTINA – AKO ZADRŽAVANJE TAJNE šteti fizički, emocionalno i duhovno – odgovor bi trebao biti jednostavan: moramo prestati zadržavati to što krijemo.
To mora biti tako jednostavno: 2013., nakon njihovih prvih studija o “teretu”, gostujući naučnik dr. Michael Slepian na Stanfordu je s kolegama istražio bi li otkrivanje tajne donijelo olakšanje. Odgovor je bio da. U svakom pojedinom slučaju ispitanici su osjećali da im je skinut psihički teret, dajući im vrlo stvaran osjećaj kako je uklonjena i fizička težina.
Postoji, međutim, opasnost da se rasterećivanjem sebe emocionalni teret može natovariti nekom drugom. Uzmite za primjer bračnu nevjeru. Želite li to priznati kako biste olakšali savjest – znajući da više nikad nećete prevariti partnera – ne otvarajte usta, savjetuje dr. Bruce Stevens, prof. kliničke psihologije na Univerzitetu Canberre u Australiji.
“Kad postoji velika vjerovatnost da će to biti konačan udarac braku, mislim da je prešućivanje najbolje – ako je ta avantura prošlo svršeno vrijeme”, kaže. (Naravno, u nekim okolnostima nema drugog izbora nego reći, na primjer ako ste partnera izložili riziku seksualno prenosive bolesti.)
No što s nagrizajućim djelovanjem prikrivanja tajne? To se može izbjeći tako da se povjerite nekom drugom, na primjer psihoterapeutu koji vam može pomoći nositi se s osjećajem krivice i stida te razotkriti motive koji su u korijenu vaše prijevare.
Dr. Pennebaker sa Univerziteta Teksasa proveo je dvije dekade eksperimentirajući s “pisanjem do oporavka”, programom u kojem su ispitanici četiri dana, 15 do 20 minuta na dan, na papiru razgolitili svoje duše. Oblikujući svoje iskustvo riječima, kaže Pennebaker, “nameće mu se stanovita organizacija, struktura, nešto što je vrlo teško učiniti bez riječi”.
“Nakon pisanja, ljudi spavaju bolje”, nastavlja. “Studentima se popravljaju ocjene. Ljudi rjeđe idu doktoru. Funkcionisanje imunološkog sastava postaje bolje. Mjesecima poslije ljudi su nam govorili da je to bilo iskustvo koje im je promijenilo život.”
JASON SE SJEĆA KAD JE TERET njegove tajne postao nepodnošljiv. Stephanie i on još su bili u fazi “nedjeljnog ljenčarenja u krevetu”, jako zaljubljeni te zajedno gotovo svakoga dana i noći. Nije bilo dileme gdje to vodi i Jason nije mogao biti srećniji zbog toga. Ipak… postojala je Tajna.
I tada je, dok su bili umotani u plahte, gledajući ga u oči, Stephanie rekla: “Tako mi je drago što između nas nema tajni.”
To je bilo to.
“Znao sam da je to sad il’ nikad”, kaže. “Krivica je prelila čašu i priznao sam joj. Jednostavno samo tako. Naravno da nije bila oduševljena, ali cijela je stvar bila antiklimaks.” Napokon čiste savjesti, uskoro ju je zaprosio.
I ne samo to, nego je još u prijateljskim odnosima s bivšom – a “Stephanie se ona stvarno sviđa”.
MH.hr
