Milan Tegeltija je zakucao posljednji ekser u mrtvački sanduk institucije Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS). U tome mu je zdušno pomagalo trinaest članova VSTS, kojim je vješto upravljao punih pet godina. Bio je to sunovrat od koga se ne oporavlja. Pravosuđe je u komi. Nema ko da mu priključi infuziju.
Skandal “potkivanja” objelodanio je ono o čemu se godinama govori po kuloarima, ali i u medijskoj i opštoj javnosti. Zar godinama nismo slušali kako su iza imenovanja na sudske i tužilačke funkcije stajale prijateljske, rodbinske ili političke veze? Zar nas nisu uvjeravali da iza izbora na najodgovornije upravljačke funkcije u pravosuđu uvijek stoji nevidljiva ruka politike i njenih mešetara? Zar se nismo naslušali priča da se ulazak u pravosuđe i napredovanje u karijeri plaća? Znalo se, ali se ćutalo.
Predsjednik Tegeltija je priznao da se u banjalučkoj kafani sastao sa strankom koja je podnijela krivičnu prijavu Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, da je zatražio da mu se dostavi broj tužilačkog predmeta i obećao da će “vidjeti sa Dalidom Burzić” (glavna tužiteljica). I kada se trebalo suočiti sa činjenicama, majstor manipulacije je sazvao vanrednu sjednicu VSTS i zatražio podršku. I dobio je! Trinaest članova VSTS, koji bi trebalo da budu vrhunska pamet i savjest pravosuđa, dalo je jednoglasnu podršku svom predsjedniku! “Vi ste i dalje naš predsjednik”, neko je ganuto poentirao. Recidiv partijske diktature i Centralnog komiteta!
Šta je podržalo trinaest članova VSTS? Šta će njihov predsjednik “vidjeti sa Dalidom”? Da li je posao članova VSTS i predsjednika da se petljaju u tužilačke i sudske predmete? Da li to ovlaštenje postoji u Zakonu o VSTS kao nadležnost institucije? Da li su članovi VSTS svjesni šta znače kontakti sa strankama u tužilačkim i sudskim postupcima? Da li znaju šta podrazumijeva standard nepristrasnog suda (pravosuđa)? Da li članovi VSTS uopšte znaju šta su njihove zakonom propisane nadležnosti?
Pogrešno je bilo na vanrednoj sjednici VSTS razgovarati o predsjednikovom učešću u korupciji. Nije VSTS institucija koja to treba da utvrđuje. Ako je već predsjednik zatražio obraćanje svojim kolegama, trebalo je razgovarati o njegovim neprimjerenim kontaktima sa strankom u tužilačkom postupku. A Tegeltija to, po sopstvenom priznanju, radi godinama (“uradio sam to do sada sto, trista, petsto puta”, priznaće). I Jadranka Lokmič Misirača mu se pridružila u priznanju (samo “sto puta”!), misleći, valjda, da je raširena nezakonita praksa članova VSTS olakšavajuća okolnost!? (Nije to jedina Tegeltijina nezakonitost koja isplivava na površinu u posljednje vrijeme).
Milan Tegeltija nije samo sudija, nego je istovremeno i funkcioner javne vlasti. Kao funkcioner javne vlasti ima odgovornost prema javnosti. U osnovi odgovornosti prema javnosti je povjerenje. A povjerenje se stiče zakonitim, poštenim, moralnim i etičkim vršenjem vlasti u interesu svih građana. Da li Tegeltija nakon “potkivanja” ima povjerenje javnosti? Ne može imati! Povjerenje ne čeka presudu o krivici. Zbog toga se u demokratskom svijetu ostavke podnose odmah nakon što se upadne u skandal i povjerenje poljulja. Dakle, Milan Tegeltija više nije dostojan da obavlja dužnost člana VSTS i treba da podnese ostavku odmah.
Trinaest članova VSTS su grdno pogriješili kada su podržali Tegeltiju. Morali su da znaju da se na prezumpciji nevinosti i nedostatku dokaza ne može graditi etika odgovornosti, pojedinačne i kolektivne. Morali su da znaju da je članom 6. stav 1. tačka d) Zakona o VSTS predviđeno da “mandat člana VSTS prestaje ako ne obavlja svoju dužnost na pravilan, djelotvoran i nepristrasan način”. Ne predstavlja li susretanje sa strankama po kafanama (ili bilo gdje!) obavljanje dužnosti na neprimjeren i pristrasan način? Da li to uopšte treba dokazivati nakon Tegeltijinog priznanja i očiglednog dokaza? Dajući podršku Milanu Tegeltiji, članovi VSTS su dodatno diskreditovali instituciju, pravosuđe i sami sebe. Pljunuli su sebi u lice. Zbog nedostojnosti i oni moraju da odu odmah!
Da je Tegeltija imao bar malo pameti (nikada je bahati samodršci nisu imali!), podnio bi odmah ostavku i na taj način postavio temelje odgovornosti članova VSTS i pravosuđa. Nema u ovoj zemlji ni jednog primjera funkcionerske ostavke kao moralnog čina. Možda bi njegov primjer bacio sjenku na učešće u skandalu “potkivanja” i postao mjera pravosudne časti i dostojanstva!? Ali, Milan i njegovi spasioci nisu od tog ljudskog materijala. Zbog toga će se “potkivanje” dugo vući kao metafora posrnulih ljudi i posrnulog pravosuđa.
Zasmijava nas Tegeltija svojom odbranom po državnim televizijama kako neki “centri parapolitičke moći” njegovom diskreditacijom “žele da vrate uticaj bošnjačke politike na pravosuđe!” Ma, nemoj! Nije valjda bošnjačka politika i njega dovela na poziciju predsjednika VSTS? Nije mu, valjda, bošnjačka politika obnovila mandat? Kakva je to bošnjačka politika koja 15 godina bira Srbina da upravlja pravosuđem?
Malo se predsjednik preigrao u logiciranju. Jeste da je svojski radio na eliminaciji Bošnjaka na pravosudnim pozicijama (ako je to bošnjačka politika?), ali jeste uveo u pravosuđe i sve ostale politike. Možda bi bilo preciznije reći da je uticaj bošnjačke politike zamijenio uticajem bošnjačke čaršije (pominje se izvjesni Muhamed Ajanović!?), ako u tome ima neke razlike!? Bilo bi pošteno da vrati i bošnjačku politiku u pravosuđe, kad je već uveo i ostale.
Pitaju me radoznali novinari da li će Tegeltija biti kažnjen. Neće! Nema ko da ga kazni. Mogli su članovi VSTS, ali nisu. Vrana vrani očiju ne vadi. Važnije im je bilo da ga amnestiraju. (Čime li ih je “potkovao”?) “A disciplinski tužilac”, nastavljaju sa pitanjima. “Mogao bi”, odgovaram. Tegeltija je prvo sudija pa tek onda član i predsjednik VSTS. Da je kojim slučajem podnio ostavku, da li bi mogao da obavlja sudijsku dužnost i predsjednikuje Osnovnim sudom u Banjaluci, i pored neprimjerenih kontakata sa strankama!? Zar ne slijedim zdravorazumsku logiku? “A visoki predstavnik”, ne odustaju. “Ne prizivam, ali drugog rješenja nema”, odgovaram. “Da ste na njegovom mjestu…”, već me nerviraju. “Ne bih se dvoumio”, odgovaram i već čujem kako gomila kreće prema meni!
Srećom, Incko se neće miješati u svoj posao.
(Autor je sudija Suda BiH)
Najveći problem Republike Srpske su
pohlepni licemjerni nemoralni političari
i državni službenici povezani sa pohlepnim biznismenima
kojima državne funkcije služe isključivo kao resurs za privatni biznis
a narod koji propada zbog takvog njihovog odnosa prema Otadžbini
posmatraju samo kao kolateralnu štetu.
Otadžbina vapi za Istinom, Slobodom, Pravdom,
Otažbina prezire pohlepu, nemoral, prezire ljude koji je iskorištavaju.
Pomozimo Otadžbini.
Ko će ako nećemo mi ?
Kada ako ne sada ?
Istina dolazi.
Ne treba nas biti strah da budemo hrabri.