Ovih dana na slavama i ostalim druženjima uvjerila sam se da ljudi, pogotovo mladi, pričaju samo o jednoj temi, a to je – kako otići odavde? Kako što prije napustiti ovu zemlju tema je na roštiljima, slavama, rođendanima, koncertima. Znam, nije to ništa novo, priča se o tome godinama, ali činjenica da se o tome odjednom priča kao o najnormalnijoj stvari je tužna i jeziva.
Bez kukanja, straha, ljutnje – potpuno ravnodušno i opušteno, mladi na odlazak iz zemlje gledaju kako na uobičajenu stvar, na nešto što je postalo dio odrastanja. Već sa 15 svjesni šta ih čeka ako ostanu ovdje, razmišljaju koju srednju školu da upišu kako bi sa 20 već bili negdje gdje će se njihov rad i znanje cijeniti.
Koja škola jezika je najbolja? Na koji način završiti kurs za njegovatelja? Koliko se čeka viza? U koji grad otići? Koja agencija je najbolja za zapošljavanje? Koliko se čeka pasoš u Srbiji? Kako do diplome medicinara? Samo su neka od pitanja o kojima se razgovara kao da je, u njamanju ruku, riječ o prepričavanju izlaska od prošle noći.
Dok se na tim istim slavama stari raspravljaju o tome koja je vlast bila bolja, zbog dobijenog kilometra asfalta, govoreći kako je sada bolje nego ikada, djeca im pakuju kofere i odlaze.
Odlaze i ne osvrću se, jer su svjesni da nemaju šta da traže u državi u kojoj će onaj u stranci uvijek imati više prednosti od onog sposobnog i to je činjenica koja mlade ljude najviše boli. Boli ih što sposobni ljudi nisu tamo gdje trebaju biti i vrijeđa im inteligenciju pogled na skupštinske, ministarske, predsjedničke i ostale sale i kabinete… Što je najgore, nije im garancija da će biti bolje ni kada ovi drugi dođu.
Odlaze obrazovani, jer neće da budu trgovci ako su već pet godina studirali pravo, a odlaze i oni bez fakultete, jer što bi bili trgovci ovdje kad negdje drugo to mogu za četiri puta veću platu.
Već sada se gotovo na svakoj drugoj pekari, kafiću ili butiku može pročitati natpis „TRAŽIMO RADNIKE“ . Nema ih, odlaze, neće da rade na crno, da rade prekovremeno za 500 KM, a svaki put kada se požale šefu dobiju odgovor da će drugi raditi i za 400. Nema radnika i tek ih neće biti…
Jeste da je apsurdno situaciju danas porediti sa onom za vrijeme rata, ali nešto ipak veže ovaj i onaj period, a to je broj ljudi koji napušta ovu zemlju. Napuštaju zemlju i bježe, još više nego onda, jer su onda ostajali i znali da rat jednom mora stati, a sada odlaze jer ovome ne vide kraj.
