31. Marta 2019.

TMURNA BUDUĆNOST ALŽIRA

Big Portal

Predsednik Alžira Abdelaziz Buteflika je 11. marta zvanično objavio da se povlači iz izborne trke, ali i obavestio javnost da se predsednički izbori, prvobitno zakazani za 18. april 2019, odlažu dok se ne sprovedu „duboke reforme“. Ove odluke su rezultat velikih protesta koji u Alžiru traju oko mesec dana. Međutim, kako procenjuju analitičari, time konflikt nije završen

Vladajućoj eliti Alžira i ponovnoj kandidaturi Abdelaziza Buteflike na predsedničkim izborima suprotstavlja se građanski pokret „Muvatana“, čiji aktivisti učestvuju u protestima u svim većim gradovima Alžira, sa zahtevom da se krene u radikalne političke i institucionalne reforme po obrascu Zapada. Formalni povod za proteste bila je namera vladajuće elite da kandiduje aktuelnog predsednika Butefliku po peti put za predsednika države, iako se iz pozadine nazire i „moćna ruka Zapada“.
Prema mišljenju analitičara pariskog lista „Mond“, povlačenje od kandidature aktuelnog predsednika neće zaustaviti proteste, iako vladajuća elita čini sve da „ugasi protestni potencijal“. Naime, vlast 81-godišnjeg predsednika Buteflike, koji je od 2013. u invalidskim kolicima, svakog trenutka se može prekinuti. Istovremeno, vladajuća elita želi da se vlast mirno preda novom lideru, koji treba da bude sposoban za dijalog sa liberalno-demokratskim snagama, koje u Alžiru predstavljaju, uglavnom, Berberi i umerene islamističke partije. No za tako nešto potrebno je vreme, što je i bio motiv odlaganja izbora.

PODRŠKA ZAPADA Proteste koji su doveli do privremenog ustupanja vladajuće elite Alžira podržao je Zapad, pre svega Brisel i Vašington, koje je razdražila odluka vlade Alžira da smanji isporuke gasa državama Evropske unije, zbog potreba vlastitog stanovništva. Sjedinjene Države su čak javno podržale protestujući „alžirski narod“, što je saopštio predstavnik SAD za inostrane poslove Robert Paladino. Razlozi besa „kolektivnog Zapada“ su brojni, ali kap u prepunu čašu dolilo je umanjivanje isporuka gasa Evropi, zbog čega su neke države Unije već potrčale kod „Gazproma“, jer zamenu za alžirski gas mogu da obezbede samo Rusi, ali to je scenario koji u Vašingtonu ne žele. Upravo „gasni rat“ Vašingtona poveden protiv Rusije i jeste motiv da se u Alžiru organizuje obojena revolucija. Drugi razlog su jake ekonomske veze Alžira s Rusijom (od 2017. ova država je druga u Africi po uvozu ruske robe za šta je izdvojeno 4,6 milijardi dolara – prvi je Egipat sa uvozom iz Rusije u vrednosti 6,2 milijardi dolara), te sve jače veze s Kinom.
„Kolektivni Zapad“ preko obojene revolucije u Alžiru pokušava da ovu zemlju uvede u sferu svojih interesa, a već je i odredio lidera koji treba da zameni aktuelnog predsednika – milijardera Isada Rebraba, najbogatijeg čoveka ove države. Međutim, oligarh je tek nešto mlađi od Buteflike – ima 74 godine, tako da treba očekivati pojavu novih ličnosti, naravno mlađih i prozapadno orijentisanih.


Kada je aktuelni lider Alžira Abdelaziz Buteflika objavio da će se ipak kandidovati po peti put za predsednika ove države, opozicija je organizovala proteste kakvih nije bilo u proteklih 30 godina (po masovnosti i organizaciji), te je analitičare podsetilo na stanje iz 1990-ih godina kada je započet krvavi građanski rat koji je odneo oko 200.000 ljudskih života.
Analitičari su smatrali da su se posle rata građani odvikli od unutrašnjih potresa, a to uverenje se pojačalo posle potpune ravnodušnosti građana na pozive da se priključe Arapskom proleću, na koje su ih pozivale nevladine organizacije i neke političke partije. Međutim, sada se i u Alžiru plaše ponavljanja Arapskog proleća, koje se podržava ne samo od Zapada nego i od Tunisa, Egipta, Libije, Sirije i dr. Protivnici Buteflike iz alžirske dijaspore u Francuskoj su već organizovali masovne demonstracije, a najveće su bile u Parizu i Marselju.
Obraćajući se naciji, Buteflika je rekao da je doneo odluku o kandidaturi za predsednika jer je uzeo u obzir „želje građanskog društva i političke elite“. Protivkandidate je pak pozdravio i pozvao ih na „osećanje građanske dužnosti“. „Neću dozvoliti grabljenje bogatstava naše zemlje ili njeno potčinjavanje interesima bilo koje države i tajnih lobija.“ Obećao je da će posle izbora organizovati opštenarodni dijalog, kako bi sve političke snage iz Alžira mogle da učestvuju u reformama i donošenju novog ustava, koji će se usvajati na referendumu.
Premijer Alžira Ahmed Ujahja je pozvao učesnike protesta da prestanu i poštuju zakone države, upozoravajući ih na moguće posledice: „Građani daju policajcima ruže, što je dobro, ali želim da vas podsetim da je u Siriji sve počelo tim cvećem.“
Međutim, kako zapažaju brojni analitičari, među protestantima nema volje za kompromisom. Aktivisti su najavili radikalizaciju protesta ukoliko se na izbornim listićima pojavi ime aktuelnog predsednika.

NAJAVE SMUTNIH VREMENA Zbog svega navedenog, brojni arapski analitičari ističu „da se u Alžiru priprema teren za važne promene, ali ne nabolje“. Nastupa smutno vreme, koje je moguće uporediti sa egipatskim, tokom odlaska Mubaraka i problematične vlasti Muslimanske braće, lidera Muhameda Nursija. Tada su ekonomija i turizam faktički razrušeni, a državne institucije počele su da se ubrzano degradiraju.
Posle dvadesetogodišnje vladavine Abdelaziz Buteflika prvo je odbio da učestvuje na predsedničkim izborima (zakazanim za april 2019), a potom se predomislio. Do objave nove kandidature aktuelnog predsednika, prozapadni analitičari su likovali, ističući „da se matori diktator predao pred pritiskom progresista“! Ali stvarnost je drugačija – „diktator“ se nije kandidovao zbog bolesti; alžirski predsednik se i lečio u bolnici i još uvek se nije oporavio.
Buteflika je postao predsednik Alžira 1999. godine, čemu je prethodila bogata politička karijera ne samo u alžirsko-francuskoj sredini već i u međunarodnoj areni. Neosporno, bio je svetovno orijentisani arapski političar, koji se još 1970-ih godina razlikovao po tome što je video budućnost svoje zemlje u stvaranju socijalne, a ne kapitalističke države. Pri tome imao je i težak zadatak da u regionu u kome je bujao religiozni ekstremizam svoju državu povede drugim putem i na principima sekularizma ostvari konsenzus u društvu. To je, pre njega, pošlo za rukom Hafezu Asadu u Siriji (s kojim se poznavao i sastajao). Hafezov sin Bašar Asad nastavio je državotvornu politiku svog oca, čak i u vreme Arapskog proleća, kada je Damask bio jedan od najotvorenijih i najtolerantnijih gradova Bliskog istoka. Analognu misiju želeo je za sebe Buteflika, jer je Alžir bio razdiran stalnim i krvavim borbama religioznih ekstremista s vojskom. Država je preživljavala duboku krizu: političku, društvenu, ekonomsku i socijalnu. Došavši na vlast, Buteflika je, bez preuveličavanja, ugasio požar mržnje u državi koji je stalno donosio nove žrtve. Uradio je neverovatno, preorijentisao je Alžirce da ne ruše sopstvenu državu već da je grade, posle čega je počela da igra važnu ulogu na međunarodnoj sceni. Čak su se i ekstremisti smirili, prihvativši novog predsednika, uvidevši da donosi dobro.
Ovo je našlo odziv i među stanovništvom koje je na izborima svaki put davalo svoj glas Butefliki – protivkandidate je pobeđivao s ogromnom razlikom (dobijao je 70 posto i više glasova izašlih birača). Čak su i njegovi kritičari i ideološki protivnici iz Evrope priznavali da je nemoguće u Alžiru pokrasti izbore.
U poslednje vreme Buteflika je više bio simbol sistema kompromisa između ekstremista, posebno islamskih, i svetovno orijentisane elite, nego lider. To se, naravno, negativno odrazilo na društvo, jer ljudi ne žele samo da znaju da imaju mudrog oca nacije nego da ga i viđaju. Predaja vlasti nasledniku koji bi u realnoj političkoj borbi nastavio njegovo delo nije se dogodila. Mnogi zbog toga sada žale, jer u regionu zahvaćenim haosom (Libija i Tunis) lokalne lidere koriste svi, izazivajući smutnju i produžavajući krizu.
Problem Alžira je opasnost od građanskog rata između islamista i zagovornika svetovne vlasti, kako je to već bilo 90-ih godina prošlog veka. Politikolozi su to nazvali „alžirskom krizom“ i „borbom s islamskim terorizomom“, ali sve ovo ima političku težinu i danas, jer se odrazilo i u političkim institucijama, a posebno u formiranju opozicionih islamističkih grupacija (što je dovelo do konsolidacije vojnog bloka i liderstva vladajućih partija – Fronta nacionalnog oslobođenja (FNO) i Nacionalno-demokratskog ujedinjenja (NDU) oko lidera Buteflike. Tokom nekoliko poslednjih izbora većina Alžiraca je davala glas ovim partijama, manifestujući konzervativizam i odsustvo želje da se društvo i država urede po kapitalističko-demokratskim principima anglosaksonskog sveta, jer je upravo ovaj sistem doveo do pojave islamista 1991. godine.
Ključnu ulogu je imala i ima i danas vojska, sa bezbednosnim snagama i tajnim službama. Uložili su mnogo napora da zaustave unutrašnji građanski rat i snize nivo nasilja u društvu. Militarizacija i žestoka politika prema islamistima pomogla je da se izbegnu krupniji potresi (kakvi su se dogodili u Egiptu, Tunisu i Libiji) početkom 2010-ih godina. Ipak, treba znati da u Alžiru stvarna vlast pripada tajnovitom krugu ljudi koji se nazivaju „Puvar“ (Vlast) i u koji ulazi i Said Buteflika, brat predsednika, te deo generala, šefova službi bezbednosti i ugledni poslovni ljudi.
Alžirska vojska je izvela velike „čistke“ u svojim redovima, objašnjavajući to borbom protiv korupcije. Vlada je povećala vojne rashode na 30 milijardi dolara za modernizaciju oružja, započete su velike vojne vežbe u Sahari, kao i vojnopomorskih snaga u Sredozemnom moru. Alžir podstiče razvoj patriotizma usled stalnih sukoba s Marokom zbog nerešenih teritorijalnih pitanja, u osnovi u Zapadnoj Sahari.
Proces institucionalizacije vlasti, koji se odvijao na kraju XX veka, u Alžiru nije dovršen, pri čemu su parlament i izbori korišćeni od vladajuće elite samo za sopstvenu legitimizaciju, a ne za stvaranje realnog sistema parlamentarne demokratije. Na izborima 2017. za parlament su se borile 63 političke partije, ali je pobedu odnela vladajuća koalicija FNO–NDO. Poznate islamističke partije Pokret društva za mir, Front promena i Front pravde i razvoja osvojili su 48 poslaničkih mesta, povećavši broj svojih predstavnika u skupštini.
Međutim, u Alžiru važnu ulogu imaju i stranci, posebno Francuska koja je 130 godina vladala ovom zemljom, a što nije prošlo bez političkih i kulturnih posledica. Uticaj francuske političke kulture oseća se u Alžiru i sada. Važan trgovinski i ekonomski partner Alžira je Kina, čiji uticaj u zemlji raste. Kina učestvuje u razvoju infrastrukture, naoružavanju armije…
Treba znati da Alžir ima velike socijalne rashode, pri čemu novac dobija na račun izvoza nafte i gasa (95 posto izvoza i 60 posto državnog budžeta). Drugim rečima, ukoliko bi nafta i gas došli u ruke stranaca, socijalna kriza bila bi neminovna.
Na račun visokih cena nafte stvorila se srednja klasa, koja je naglasila pravo na preduzetništvo u uslovima državne kontrole ovog sektora. Godine 2017. vlada je bila prinuđena na proda državne obveznice u vrednosti od 190 milijardi dolara da bi pokrila deficit u budžetu (2017–2018) i radi podrške ekonomiji, kako bi bar neko vreme stimulisala privredni rast, pad inflacije i nezaposlenost. Upravo zbog navedene ranjivosti, ekonomija predstavlja glavnu predizbornu temu u Alžiru.
Vladajuća koalicija je inicirala velike promene tokom 2018. u armiji, smenivši više generala koji su pokazivali političke ambicije. Početkom septembra prošle godine vladajuća koalicija je stvorila koalicioni „Narodni front“ od 16 političkih partija koje podržavaju politiku aktuelnog predsednika. Istovremeno i predsednik podržava pomenutu koaliciju aktivizacijom na međunarodnom planu (susreo se s Angelom Merkel i razgovarao o problemu repatrijacije građana).
Prilično konfliktni potencijal i za Alžir ima berbersko pitanje u Severnoj Africi, kao i „kabilsko pitanje“ i Alžiru. Naime, u Kabiliji (istorijska oblast Alžira) od 2011. zapažen je rast ekstremizma, a prema informacijama iz službe bezbednosti, u ovoj oblasti je tokom poslednjih šest meseci izvršeno najviše terorističkih napada. Kabili su narod berberske grupe (starosedeoci severne Afrike) u koju spadaju i Tuarezi. Većina Kabila su muslimani suniti i u Alžiru ih ima oko tri miliona.
Zbog svega navedenog Alžir očekuju teška vremena. Moraće da se izbori s protestima i pacifikuje unutrašnje konfliktne potencijale, jer od toga zavisi sudbina naroda i države.

Piše: Zoran Milošević za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare