3. Jula 2023.

Zlatan, švedski penzioner: Gde smjestiti mit, a gdje spomenik Ibrahimoviću?

Zlatan Ibrahimović je još kao mladić postao švedski mit. U rodnom Malmeu dobio je spomenik pre nego što je okačio kopačke o klin. Godinama unazad u Švedskoj nema veće priče od njega. Gde je bio, šta je rekao, šta je uradio, koga je mrko pogledao, kome namignuo – sve (ili bilo šta) o njemu postajalo je vest. Kraj njegove igračke karijere izazvao je, logično, lavinu reakcija. One u Švedskoj nisu unisone, o čemu svedoči činjenica da je spomenik Zlatana u Malmeu oskrnavljen samo mesec dana po svečanom otkrivanju oktobra 2019. Skrnavljenje se zatim nastavilo, maltene iz dana u dan. Kip je zalivan farbom. Isečen mu je nos. Po njemu su ispisivani grafiti; najkrupniji je bio: „Juda“. Pokušavali su da ga zapale. Testerom mu je amputirana jedna potkolenica… Početkom januara 2020, tri meseca pošto je otkriven, bronzani Zlatan sa rukama dignutim u vazduh srušen je na zemlju. Komunalna „hitna pomoć“ odnela ga je „na popravku“. Kome Zlatanov spomenik u Švedskoj smeta?

Ne dižite spomenike živima, jer još mogu da osramote kamen“, mudrost je neznanog autora koja se, zbog raznih zanosa i opčinjenosti, ne sledi uvek. Naprave se izuzeci za posebne i mnogo zaslužne, pa se desi da spomenikom obesmrćeni smrtnik uradi nešto jeretično i preko noći od heroja postane izrod i izdajnik… A desi se i da se samo promene „društvene okolnosti“ i kontekst, pa da heroj odjednom bude suvišan i nepoželjan. 

Zlatan Ibrahimović je još kao mladić postao švedski mit. U rodnom Malmeu dobio je spomenik pre nego što je okačio kopačke o klin. Godinama unazad u Švedskoj nema veće priče od njega. Gde je bio, šta je rekao, šta je uradio, koga je mrko pogledao, kome namignuo – sve (ili bilo šta) o njemu postajalo je vest. Kraj njegove igračke karijere izazvao je, logično, lavinu reakcija.

Zlatan je, takav kakav je, obojio je svojom pojavom jednu epohu savremene Švedske; epohu dugu bezmalo četvrt veka. Iako je, s obzirom na poodmakle godine i povrede koje su ga u poslednje vreme pratile, završetak njegove karijere bio pitanje trenutka, suočavanje sa neumitnošću tog trenutka kod mnogih u Švedskoj izazvalo je „grč u stomaku“ i neku vrste sete; sigurno ne sveopšte (uvek je bilo i onih koji ga nisu podnosili), ali bez sumnje masovne. Kao da su ljudi želeli da poveruju da Zlatanove supermenske sposobnosti mogu da prkose i proticanju vremena i starenju. Čak i oni koje je zamarao svojom „grandioznom personom“ i pompeznošću, govore sad kako će bez njega u fokusu sve biti praznije i dosadnije. 

Mit o Zlatanu

Srećan odlazak u penziju Zlatanu Ibrahimoviću poželeli su mu kralj, premijer, bivši premijer koji je sada predsednik Fudbalskog saveza Švedske, selektor reprezentacije i mnogi, mnogi drugi. U izjavama „visokih zvaničnika“ gotovo horski se ističe koliko mnogo je Zlatan Ibrahimović značio za Švedsku i iskazuju se nada da će nastaviti da bude inspiracija.

Voštana figura Zlatana Ibrahimovića u Grevin muzeju u Parizu

Iako se o tome ne govori eksplicitno, jasno je da postoji želja da se sačuva „mit o Zlatanu“ – siromašnom imigrantskom dečaku iz problematičnog predgrađa koji, uprkos disfunkcionalnoj porodici i brojnim drugim teškoćama, svojom voljom i radom uspeva da se izdigne iz geta, otvori vrata velikog sveta i ostvari svoj san. Zlatanova karijera bila je duga i Švedska sa njenog početka i ova sa njenog kraja prilično su različiti entiteti. Bolji mit o integraciji i uspehu potpunog autsajdera nije stvoren.

Jasno je, takođe, da će čuvanje mita o Zlatanu biti delikatna misija. I zreli Zlatan je, sam po sebi, u mnogo čemu kontradiktorna ličnost. U svojoj ispovesti „Adrenalin“ iz 2021. godine više puta s punim uverenjem tvrdi potpuno suprotne stvari (koje se međusobno isključuju). Takvih primera – gde sam sebi uskače u usta – ima „koliko voliš“. Nije zato o njemu lako održati koherentan narativ. Ni Švedska, s druge strane, nije više „koherentna“ kao što je bila; u njoj se sada više nego ikada pre pitaju oni koji Zlatana nikad nisu ni prihvatali kao Šveđanina…  

Spomenik u getu

Grandiozni trometarski kip Zlatana Ibrahimovića od 500 kila bronze, koji je po narudžbini Fudbalskog saveza Švedske uradio skulptor Peter Linde, svečano je otkriven 8. oktobra 2019. godine. Većalo se gde ga postaviti, u igri je bio i Stokholm (jer reč je o nacionalnom, a ne samo lokalnom heroju), ali je odluka ipak pala na grad Zlatanovog rođenja u kojem je i započeo svoju osebujnu karijeru. Malme je, takođe, grad sa procentualno najbrojnijom „invandrare“ (došljačkom) populacijom u zemlji, pa je ta „sitnica“ možda i presudila. Tu je najviše onih koji bi „Zlatanovim putem“ – od geta do velikog sveta.

Otkrivanje spomenika Zlatanu Ibrahimoviću u Malmeu, 8. oktobra 2019.

„Kad dođete u Njujork dočekuje vas Kip slobode. Kad dođete u Švedsku, dočekuje vas Kip Zlatana“. Ovaj „zlatanizam“ Ibrahimović je izrekao prilikom otkrivanja spomenika u Malmeu. U to vreme igrao je u Galaksiju iz Los Anđelesa, ali nije propustio priliku da prisustvuje svečanosti sopstvenog „uspomeničenja“. „Zlatanizmom“ je častio medije željne njegovih ekscentričnosti, ali skoro sve drugo što je govorio tog dana bilo je „društveno odgovorno“:

„Ja nisam veći od bilo koga drugog… Nisam izabran ili poseban ni na koji način. Borio sam se i verovao sam u sebe. (…) Kada sam počeo karijeru, nije bilo nikoga ko je pre mene prolazio to kroz šta prolazim, nikoga kome bih mogao da se obratim. Sećam se da sam pitao Henrika Lašona: ‘Šta bi trebalo da radim? Kako da radim? Objasni mi…’ Rekao je jednostavno: ‘Niko nije bio u tvojom cipelama, niko nije bio u tvojoj situaciji. Šta bi trebalo da radiš? Sam ćeš naći svoj put.’ Znači, nisam imao nikoga na koga bih mogao da se oslonim ili da se posavetujem. Niko nije mogao da mi objasni kako sve funkcioniše. Morao sam sam da pronađem balans, da izgradim samopouzdanje, da nađem sopstveni put. U svim ovim aspektima izabrao sam da budem to što jesam.“

Zlatan na otkrivanju svog spomenika u Malmeu, oktobra 2019.

Isto to samo malo drugačije Zlatan je često ponavljao kao pesmicu. Ta pesmica je neka vrsta nepisanog „konsenzusa“ između njega i Švedske.  Ponavljajući je, Zlatan je igrao i igra svoju „društvenu ulogu“ dajući doprinos (kakav se od njega očekuje) motivisanju mladih i „integraciji“, što je večna tema u zemlji sa stotinama hiljada dođoša… S druge strane, tolerisano mu je i gledano kroz prste što drugima ne bi bilo. 

Niko kao on

Sportiste i lika poput Zlatana Ibrahimovića u Švedskoj ranije nije bilo. To doslovce kaže David Lagerkranc, autor Zlatanove autobiografije „Ja sam Zlatan“ (objavljene 2011. godine). Ta vešto skockana knjiga nije važna samo kao međunarodni bestseler; ona je izbrusila narativ imigrantske priče sa hepi-endom, kroz koji će Zlatan biti percipiran i tumačen.

Lagerkranc možda nije stvorio mit, mit se „valjao“ kroz medije i ranije, ali on ga je on definitivno uobličio i zacementirao. Svojevremeno je izjavio kako je neke citate iz knjige sam kreirao (i tu praksu branio govoreći da je zbog razlike govornog i pisanog jezika bilo neophodno modifikovati neke Zlatanove rečenice).

Zlatan sa knjigom “Ja sam Zlatan”, 2011.

Bilo kako bilo, knjiga „Ja sam Zlatan“ prevedena je na dvadesetak jezika, prodavala se kao alva i doživela je velike pohvale. Poredeći je sa „Portnojevom boljkom“ Filipa Rota, Sajmon Kuper iz Fajnenšal tajmsa ocenio je kako je to univerzalna imigrantska priča (koja bez problema komunicira transnacionalno) i sam vrh imigrantske proze. I mnogi drugi su je hvalili kao najuverljiviju autobiografiju nekog fudbalera i sportiste.

Lagerkranc u njoj, a i mimo nje, potcrtava Ibrahimovićev individualizam; to je po njemu differentia specifica koja Zlatana razlikuje od Stenmarka, Borga i drugih švedskih sportskih zvezda „koje su bile dosadne, jer ih je gušila jante kultura, zbog koje nisu smele da se ističu“. 

S one strane zakona grada Jantea

Takozvani Janteov zakon nije nikakav pisani zakon već nepisani društveni kodeks kojim se implicitno nameće grupno ponašanje i podređenost pojedinca grupi, timu, zajednici… Takva „etika neisticanja“ smatra se inherentnom egalitarističkim vrednostima na kojima su skandinavska društva (švedsko, dansko, norveško) dugo bila utemeljena. Tom etikom objašnjava se i težnja za svojevrsnom uniformnošću kako u pojavnosti, tako i u ponašanju.

Drugim rečima, nije slučajna tendencija da se ljudi slično (H&M) oblače, da stanove uređuju na sličan (Ikea) način, da „propisano“ slično (i politički korektno) rezonuju o „važnim“ temama… Reč je o svojevrsnom „nevidljivom“ uticaju okoline. Kritičari kažu da nepisani Janteov zakon ima i drugu stranu medalje i da predstavlja glavni izvor opresije u tim društvima; usled paranoje od sankcija, ljudi svašta sabijaju u sebe i pa onda pucaju „iznutra“.

Švedski suveniri

Zlatan je svoj imidž, identitet i brend izgradio na individualizmu i odstupanju od Janteovog zakona. Nije krio ambicije da bude najbolji, nije se ustezao hvalisanja, voleo je da se pošepuri svojim poršeima i ferarijima, o sebi i dalje uobičava da govori u trećem licu…

Jedan ilustrativan primer Zlatanovog nepoštovanja nepisanog kodeksa koji su mediji su ovih dana izvukli „iz naftalina“ je detalj sa kvalifikacione utakmice za Evropsko prvenstvo između Švedske i San Marina iz 2003. godine. Pri rezultatu 4:0 dosuđen je drugi penal za Švedsku. Za izvođenje penala zadužen je bio Kim Kalstrom, koji je već izveo jedan penal na toj utakmici. Očekuje se da će on izvesti i ovaj drugi. Ali, Zlatan, koji tada ima 21 godinu, uzima loptu – jer on je bio taj koji je fauliran – namešta je, šutira, i daje gol… Saigrači su suzdržani, ne slave sa njim. Prekršio je pravilo i tabu. Čak i sada, post festum, zamera mu se da je sebe često stavljao iznad tima.

Evidentno je da je Zlatan vremenom kud i kamo olabavio i obuzdao svoj ego-trip – malo zahvaljujući godinama i životnom iskustvu, a malo (ili malo više) pod uticajem svoje žene Helene, koja ga je uterivala u okvire švedskog bontona i pragmatizma. Zlatanu se spočitava i veoma labava lojalnost klubovima za koje je igrao, jer promenio ih je mnogo; zahvaljujući pre svega Heleni i njihovoj deci, Zlatanova spona sa Švedskom ostala je čvrsta i neupitna. 

Zlatan sa suprugom Helenom Seger i njihovo dvoje dece gledaju meč između Rodžera Federera i Novaka Đokovića iz Srbije na Masters turniru u Parizu, 2. novembra 2013.

Spone se na severu grade „racionalno“. I Zlatanova saradnja sa Davidom Lagerkrancom na knjizi „Ja sam Zlatan“ može da se objasni u tom ključu – kao obostrano pragmatičan dil – trampa popularnosti i (društvenog) prestiža.

Zlatanov biograf

David Lagerkranc (1962) je dete plemićke porodice čiji su članovi u više generacija bili crème de la crème društvenogintelektualnog i umetničkog života Stokholma i ŠvedskeDavidov otac Ulof Lagerkranc (1911-2002) kao pisackritičar (autor Strindbergove kritičke biografijei dugogodišnji urednik najuticajnijeg dnevnog lista Dagens niheter, bio je kulturni arbitar par excellence; svojim „presudama“ bukvalno je određivao sudbine autora kojih bi se dohvatio. Ingmar Bergman, na primer, u svojoj autobiografiji piše kako ga je otrovna Lagerkrancova kritika filma „Osmeh letnje noći“ ozbiljno uzdrmala. (Lagerkranc je, pored ostalog, napisao kako ga je sramota što je gledao taj i takav film.)

Tatin sin David već je bio ušao u zrele godine, ali iz senke oca nije izlazio. Nosio je zvučno prezime (koje samo po sebi znači društveni status), pisao je, trudio se, ali njegov opus nije nailazio na širi odjek. Sve dok ga „sudbina“ nije spojila sa švedskim i svetskim superstarom Zlatanom. Iskren je zato kada kaže kako je Zlatan značio sve za njegovo pisanje i kako je sa knjigom „Ja sam Zlatan“ dobio sve. Knjiga se prodala u milionskom tiražu, on je zaradio kao nikad do tad, a njegovo ime postalo je međunarodno poznato.

David Lagerkranc,

Na konto tog uspeha „sudbina“ će hteti da baš on dobije dubioznu „koncesiju“ za dopisivanje planetarno popularne trilogije „Milenijum“ prerano preminulog Stiga Lašona. Iako je Lašonova nevenčana supruga Eva Gabrijelson bila izrazito protiv komercijalne zloupotrebe Lašonovog imena i dela, nju niko nije zarezivao, a David Lagerkranc nije imao moralni problem da se posveti lukrativnom spisateljskom projektu.

Danas je on poznat, priznat i bogat pisac iz koga isijava samozadovoljstvo. Ne samo da je izašao iz senke oca, nego je bar na međunarodnoj sceni dobacio mnogo dalje od njega. Zlatan mu više nije neophodan, pa može sada i da ga pljucne u skladu sa preovlađujućom društvenom i medijskom klimom. Kaže kako mu je mnogo draži „mladi Zlatan“, nego ovaj koji „hvali Katar“. 

Nekorektnost i posledice

Ta priča o Zlatanovom „hvaljenju Katara“ takođe je višestruko paradigmatična i dobra je ilustracija švedskog javnog diskursa, u kome je Zlatan često bivao poput onog deteta iz „Carevog novog odela“.

Na nekoj pres konferenciji posle Svetskog prvenstva u Kataru (za koje se Švedska nije ni kvalifikovala), Zlatanu je postavljeno pitanje šta misli o organizaciji Svetskog prvenstva. On je, ne razmišljajući previše, odgovorio „Bilo je za desetku“. Na (moralističko) iščuđavanje novinara, Zlatan je dodao kako je to tamo „sistem koji funkcioniše“.

Zlatan na terenu

To je izazvalo masovnu konsternaciju i duševni nemir. Jer, kako je moguće da autokratija, koja gazi ljudska prava LGBT zajednice i razna druga, bude „sistem koji funkcioniše“. Mada ni Zlatan po pitanju Katara nije mala maca, jer još iz vremena Pari Sen-Žermena ima svoje privatne i poslovne veze i aranžmane sa tamošnjom „elitom“, medijska kampanja moralističke pravovernosti protiv njega potpuno je groteskna, a pogotovo kad postoje „slepe mrlje“ u pogledu prodaje oružja Saudijskoj Arabiji i sličnima… 

I druge Zlatanove izjave znale su da naprave slične „bure u čaši vode“. Kad je svojevremeno dolazio u Švedsku da primi Zlatnu loptu, novinari su ga pitali da li ju je zaslužio, s obzirom da je neka švedska fudbalerka te godine osvojila više trofeja od njega, na šta on kao iz topa odgovori u stilu: „Kada dođem u Italiju ili Španiju porede me s Mesijem i Ronaldom, a kada dođem u Švedsku – porede me sa ženama.“ Onda švedski mediji i javnost o tome naklapaju danima i nedeljama.

Zlatan je ugovorima i „kombinacijama“ toliko vezan za „krupni kapital“ da je u poznoj fazi karijere „brend“ odnosio prevagu nad živim čovekom. U Americi je prozivao Lebrona Džejmsa zbog oglašavanja tokom protesta „Black Lives Matter“, kada se ovaj usudio da prozbori nešto na temu rasizma, društvene nejednakosti i nepravde.

Zlatan igra fudbal sa decom na „Zlatanovom terenu“ u naselju Rozengard u Malmeu, 8. oktobra 2007.

„Sportisti ujedinjuju svet, politika ga deli. Naša uloga je da ujedinjujemo svet radeći ono u čemu smo najbolji. Sportisti treba da budu sportisti, a političari treba da se bave politikom“, ingeniozna je Ibrahimovićeva izjava iz tog vremena.

Pošto i u „Adrenalinu“ više puta ponavlja kako u životu nije pročitao nijednu knjigu, diskutabilno je koliko bi bio u stanju da formuliše neki kompleksniji politički stav. Ali, eto, i takav kakav je, u švedskoj javnosti bio je faktor polemike. 

Spomenik slobodnom čoveku

Kip Zlatana u Malmeu oskrnavljen je samo mesec dana po svečanom otkrivanju oktobra 2019. Skrnavljenje se zatim nastavilo, maltene iz dana u dan. Kip je zalivan farbom. Isečen mu je nos. Po njemu su ispisivani grafiti; najkrupniji je bio: „Juda“. Pokušavali su da ga zapale. Testerom mu je amputirana jedna potkolenica… Početkom januara 2020, tri meseca pošto je otkriven, bronzani Zlatan sa rukama dignutim u vazduh srušen je na zemlju. Komunalna „hitna pomoć“ odnela ga je „na popravku“.

Srušen spomenik Zlatanu Ibrahimoviću u Malmeu, 5. januara 2020.

Neki su mislili da mu posle tako velikih oštećenja nema spasa. Skulptor Peter Linde bio je užasnut. Za njega to je spomenik slobodnom čoveku „koji moćnim korakom gazi preko Zemlje i prelazi sve granice odlazeći u nepoznato…“

Nije zato hteo da digne ruke od svog životnog dela. „Slobodnom čoveku“ zavario je nos i potkolenicu, očistio je sa njega zalivenu farbu i ispisane grafite, sanirao mu ostale rane i povrede. Uspeo je da ga vertikalizuje. Ugradio mu je i alarm, da zapišti ako ga neko opet bude dirao. Uskladišten na sigurnom, trometarski bronzani Zlatan već neko vreme čeka da ponovo „istrči“ u javni prostor, među ljude.

Navijači Malmea potpisivali su peticiju u kojoj traže da se „bronzani“ pošalje u Stokholm; potpisnicima više ne treba. Grad Malme, koji je „bronzanog“ dobio na poklon od Fudbalskog saveza Švedske, uz obavezu da o njemu brine, odlučio je da ne usliši želju navijača. Kip Zlatana će ostati u Malmeu. Još uvek se, međutim, ne zna gde će mu se naći novo mesto…

Otkinut nos na spomeniku Zlatanu Ibrahimoviću u Mlameu, 22. decembra 2019.

Zašto je Kip Zlatan razlupan i oskrnavljen? Zvanična verzija je poznata: Zlatan je uložio novac u stokholmski Hamarbi, a Malme i Hamarbi su ljuti rivali… I eto, desio se belaj.

„Vlasnici LA Galaksija su mi predložili tu kupovinu dok smo pregovarali o obnovi ugovora“, objašnjavao je Zlatan u „Adrenalinu“ ovaj slučaj. „Oni su posedovali određen broj deonica, a ja sam kupio 25 posto. To mi je izgledalo kao dobra prilika da uradim nešto korisno u Švedskoj, za mene je to bio čin zahvalnosti prema svojoj zemlji. Umesto toga, navijači Malmea su to primili tragično. Ne toliko zbog same investicije, već zbog rečenice koju sam izrekao u javnosti: ‘Napraviću od Hamarbija najjači klub u Skandinaviji…'“

Klasna izdaja 

U toj njegovoj priči nedostaju neki „detaljčići“ da bi bila jasnija. U međunarodnoj štampi ostaje nejasna priroda tog „rivalstva“ između Malmea i Hamarbija. Otkud to da je ono toliko „ljuto“ i otkud da Zlatanova investicija u Hamarbi „nije spaljivanje mostova, već raznošenje mosta atomskom bombom i ostavljanje za sobom pustoši i dubokog ponora“, kako se navodilo.

Nije to puko rivalstvo dva fudbalska tima, ili dva „rivalska“ grada. To je „rivalstvo“, ako uopšte može tako da se nazove, između dve potpuno različite Švedske – jedne koja je prokažena i segregirana i druge, prestoničke i privilegovane koja je kao jako kul.

Zlatan pokazuje gde je odrastao

Rozengord, deo Malmea gde je Zlatan odrastao, i dalje je, policijskom terminologijom rečeno, „veoma osetljivo područje“; to je ogromno betonsko naselje tzv. milionskog programa koje je sinonim za neintegrisanost, socijalnu izopštenost, kriminal… Hamarbi je, pak, sa stokholmskog Sedermalma, Južnog ostrva, što je danas džentrifikovan kraj gde vole da skrase švedski ekvivalenti „alternativnih japija“. Ne žive tu najbogatiji i najprivilegovaniji Šveđani, ali to jeste u velikoj meri epicentar iz kog se emituje slika poželjnog (samozaljubljenog) „šveđanstva“.

U Zlatanovom slučaju, poslovni aranžman u Hamarbiju može da se tumači kao pokušaj kupovine „kula“ i ulaska u drugi klasno-socijalni krug. Sa stanovišta onog ko se iz Rozengorda izvukao, tako nešto može da izgleda savršeno legitimno i prirodno. Sa stanovišta zarobljenih u Rozengordu, i Rozengodima, to je ravno činu klasne izdaje. 

Pored Malmea, Zlatan je igrao i živeo u Amsterdamu, Torinu, Barseloni, Milanu, Parizu, Mančesteru i Los Anđelesu. Malo je ljudi u Švedskoj, ali i drugde, koji mogu da se pohvale tako kosmopolitskim iskustvom. Tipove tog kalibra teško je uklopiti u nacionalne okvire, kako god da su postavljeni i definisani. Znajući Švedsku, a znajući (koliko-toliko) i Zlatana, ne treba sumnjati da će između njih i budućnosti biti sklopljen nekakav pragmatičan dil na obostranu korist. Kakva će biti priroda tog dila posredno će reći i buduća sudbina „bronzanog“ Zlatana.

oko.rts.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare