Vjerovatno znate taj osjećaj. Puni ste, jasno vam je da ste siti, ali na tanjiru je ostalo još samo malo.
Možda dva zalogaja paste, komadić piletine ili posljednji dio braunija. I dok stomak protestuje, mozak šapuće: „Ne možeš da baciš.“
Taj mali osjećaj krivice – „krivica posljednjeg zalogaja“ – toliko je duboko usađen u nas da ga često ni ne primjećujemo. Prelazimo preko njega, pojedemo te posljednje zalogaje i osjećamo se zadovoljno, a u isto vrijeme pomalo ljuto na sebe. Ali ovo nije samo pitanje samokontrole ili pristojnosti. Pritisak da se tanjir očisti ide mnogo dublje, prožet je psihologijom, ekonomijom, pa čak i kulturnom istorijom.
I ne, suprotno popularnom mišljenju, nije kriva majka.
Jedan čest uzrok: Klub čistog tanjira
Decenijama smo roditelje krivili za pravilo „očisti tanjir“ tokom večere. Ali oni nisu bili samo strogi – oni su bili proizvod svog vremena. Generacije poslije rata živjele su u sjenci nestašica, gdje je bacanje hrane bilo gotovo nemoralno. Poruka „pojedi večeru, negdje djeca gladuju“ nije imala cilj da vas zastraši; bila je to realna, živa zabrinutost za opstanak i suzbijanje rasipništva.
Poruka je, međutim, ostala. Kako su se bogatstvo i dostupnost hrane povećavali, tako su rasle i porcije. Prešli smo sa skromnih tanjira iz 1950-ih na današnje tanjire prečnika 30 cm, dok restorani serviraju i dva do tri puta više nego što je prosječnoj osobi potrebno. Ipak, ista moralna poruka opstaje: ostaviti hranu znači biti nezahvalan, piše Huffington Post.
Rezultat je savršena oluja: obilje u sukobu sa mentalitetom nestašice. Možda imamo dovoljno hrane, ali mozak i dalje djeluje kao da nam prijeti oskudica.
Ekonomija „platio sam, pa ću pojesti“
Tu je i moćna ekonomska iluzija: pogrešna logika uloženog troška (sunk cost fallacy). Ideja je da, kada ste već nešto uložili – novac, vrijeme ili trud – trebate „izvući vrijednost“, čak i ako vam to više ne koristi.
Zato gledamo dosadne filmove do kraja, držimo se zamornih knjiga i jedemo čak i kada smo siti. Pasta od 22 dolara se „baca“ ako je ostavimo, iako njeno završavanje može izazvati nelagodu satima. Ironično, dodatni zalogaj ne vraća novac – on samo pogoršava osjećaj gubitka. Ali emocionalnu logiku je teško prevazići. Mozak povezuje rasipanje sa neuspjehom, pa zanemarujemo signale gladi u ime štednje.
Zašto je ovo toliko lično
Hrana nije samo gorivo; ona je identitet, sjećanje i emocija. Mnogi od nas su odrasli povezujući pun tanjir sa brigom, udobnošću, pa čak i ljubavlju. Bacanje hrane može se doživjeti kao odbacivanje svega toga.
Kako objašnjava psiholog Metju Morand: „Ljudi koji pojedu sve sa tanjira rade više od samog punjenja stomaka. Oni možda popunjavaju emocionalne praznine, jer hrana umiruje i oslobađa endorfin.“
Još jedan aspekt je kontrola. U svijetu gdje je mnogo toga neizvjesno, pojesti ono što je pred nama može biti mali čin potpune kontrole. Ne možete popraviti inbox ili globalnu politiku, ali možete očistiti svoj tanjir.
Kako preoblikovati osjećaj „posljednjeg zalogaja“
Ključ nije u tome da se stidite što završavate hranu, već da primijetite zašto to radite i stvorite mentalni prostor između impulsa i akcije.
Evo nekoliko jednostavnih tehnika:
Redefinišite „rasipanje“: Hrana je bačena bilo da završi u kanti ili u vašem stomaku kada ste već siti. Razlika je samo u osjećaju.
Pauza na pola: Prije nego što završite jelo, zapitajte se: „Ako sada stanem, hoću li se osjećati uskraćeno ili zadovoljno?“ Ovaj trenutak svijesti prekida „autopilot“.
Vizuelni reset: Poslužite manje porcije, koristite manje tanjire ili odmah spakujte polovinu restoranske porcije.
Saosjećanje, a ne kontrola: Ne pravite od ostavljanja hrane još jedan moralni test. Recite sebi: „Dovoljno mi je, i to je u redu.“ To nije rasipanje, to je samopoštovanje.
Neki ljudi imaju suprotan problem: Navika „ostaviti jedan zalogaj“
Zanimljivo je da neki ljudi ne mogu da pojedu sve sa tanjira i uvijek ostavljaju po jedan zalogaj. Razlozi mogu biti različiti: suptilan bunt protiv pravila „očisti tanjir“, dokazivanje samokontrole ili društvena pristojnost – ostavljanje malo hrane kako bi se pokazalo da ste bili dovoljno posluženi.
Međutim, ponekad je navika „jedan zalogaj“ samo još jedan oblik kontrole ili maskiranje anksioznosti. Morand savjetuje: „Ostaviti posljednji zalogaj može biti rezultat suzdržavanja ili pokušaja da zadržite kontrolu nad životom. Takođe može biti posljedica emocionalne nelagodnosti vezane za samo jedenje.“
Naučite da ostavite dovoljno
Dakle, nije u pitanju samo krivica vaših roditelja ili kulture, već uslovljenost. Veći dio ljudske istorije hrana je bila ograničena, pa je pražnjenje tanjira bilo pitanje opstanka. Danas obilje mijenja pravila igre, ali instinkti još nisu uhvatili korak. Prevazilaženje osjećaja „posljednjeg zalogaja“ nije stvar promjene apetita, već promjene priče: iz obaveze u izbor, prenosi Danas.
Nezavisne.com
