Potraga za mineralom otkrila tragove drevnih šuma
Retki zeleni mineral volkonskoit, koji se nalazi na Uralu i od kojeg se može dobiti izuzetno kvalitetna zelena boja, fasinirao je Pabla Pikasa. Prema pisanju lista “Pravda” iz 1965. godine, Pikaso je uputio molbu sovjetskim geolozima da mu pronađu mineral živopisne zelene nijanse kako bi od njega napravio bogatu boju za svoje slike. Njegov zahtjev je ispunjen, pa je čitav sanduk volkonskoita poslat u Francusku.
Na kasnijim Pikasovim slikama, zelene haljine, figure i kuće najvjerovatnije su bile oslikane bojom dobijenom upravo od ovog uralskog minerala. Tako je materijal koji je nastao prije oko 270 miliona godina, u vrijeme kada su tim predelima lutali drevni terapsidi, postao dio umetničkih dela jednog od najznačajnijih slikara modernog doba.
Iako je volkonskoit kasnije našao primenu u umetnosti, ali i u odbrambenoj industriji, njegovo otkriće i proučavanje bili su dug i neobičan proces, obeležen pogrešnim analizama, izgubljenim nalazima i geološkim zagonetkama.
Priča o volkonskoitu počela je 1830. godine, kada su seljaci pokušali da prodaju neobičan zeleni kamen rudarskom inženjeru A. P. Volkovu, misleći da je riječ o bakarnom ingotu. On je prepoznao da je riječ o novom mineralu i obavijestio nadređenog L. A. Perovskog, koji mu je dao ime po knezu P. M. Volkonskom. Iako je opis objavljen iste godine, mineral je dugo ostao redak i nedovoljno proučen, a prve analize evropskih istraživača nisu dale saglasne rezultate.
Novo nalazište otkriveno je krajem 19. vijeka u selu Uhtim, gdje je geolog P. I. Krotov prikupio veću količinu minerala i detaljno je analizirao. Međutim, i njegovo istraživanje sadržalo je grešku, koju je drugi geolog uočio tek 25 godina kasnije. Do tada je pogrešna hemijska formula već bila preštampana u mineraloškim priručnicima širom svijeta.
Novo poglavlje u istraživanju volkonskoita počelo je 1915. godine, kada je mladi geolog V. I. Križanovski otputovao na Ural u potrazi za volbortitom, posebnom vrstom bakra koja se javlja u permskim peščarima i često je povezana sa uranijumom.
U avgustu je stigao u Jefimjat, gdje su seljaci već znali za neobičan zeleni kamen koji su nazivali “zeleni vitriol”. Bio je boje malahita, a po dodiru je podsećao na lepljivu, osušenu glinu. Meštani nisu znali da li je riječ o bakru ili zemlji, ali su željeli da saznaju šta je taj materijal i čemu služi.
Križanovskog su odveli u selo Samosadki, gdje se nalazila velika količina minerala. Pošto u selu nije bilo lopata, meštani su pesak kopali noževima, vilama i sekirama. Na planini su pronađena brojna ležišta volkonskoita, a najveći komad bio je dugačak oko metar i težak koliko čitav balvan.
Geolog je iz Samosadaka odnio oko 50 kilograma minerala različitih nijansi – od gotovo crne i smaragdne do boje pistaća i malahita. Primijetio je i da se mineral ponekad nalazio u prazninama koje su ostale nakon raspadanja stabala. Posumnjao je da postoji veza između volkonskoita i fosilizovanih biljaka, ali tada još nije bilo jasno kakva.
Odgovor je stigao tek četrdesetih godina 20. vijeka, tokom obimnijih geoloških istraživanja na Uralu. Geolog G. I. Jencov, koji je predvodio dio ekspedicija, primijetio je da se volkonskoit u Samosadskom nalazi u tankim, kosim slojevima peska, kakve za sobom ostavljaju rijeke.
Pokušao je da rekonstruiše tok drevne rijeke proučavajući tragove talasa u peščaru i nagibe šljunkovitih slojeva. Kada je svoja zapažanja prenio na kartu, pojavila se vijugava linija koja je prolazila kroz brda i jaruge – nekadašnje korito permske rijeke. Taj rad predstavljao je jednu od prvih detaljnih rekonstrukcija drevnih rečnih tokova u kopnenim naslagama.
Jencov je pretpostavio da je rijeka u svojim krivinama zadržavala ostatke biljaka, poput lišća, grana i stabala, što bi moglo da objasni raspored mineralnih naslaga. Pronađena su i čitava “volkonskoitska” stabla, odnosno izdužena mineralna tijela koja su ličila na stabla sa granama. Najveća su bila dugačka čak 17 metara.
Hemijska analiza konačno je otkrila prirodu volkonskoita: Riječ je o fosilizovanom drvetu u kojem je biljna organska materija zamijenjena hromovim solima. Drugim riječima, hrom je postepeno zamijenio materijal od kojeg su bila sačinjena drevna stabla, a hemijska reakcija dovela je do nastanka zelenog minerala.
Ipak, jedna važna zagonetka ostala je neriješena – odakle je potekao hrom u drevnim uralskim rijekama? Savremeni istraživači pretpostavljaju da ga je voda ispirala iz mladih, tek izdignutih Uralskih planina, ali to i dalje nije sa sigurnošću utvrđeno.
Tako je mineral koji je nekada bio dio drevnog drveća, zahvaljujući neobičnom geološkom procesu, postao dragocen izvor zelenog pigmenta.
Volkonskoit se pokazao kao veoma kvalitetan materijal za proizvodnju zelene boje, koja se koristila još u srednjem vijeku. Hemijske analize ruskih fresaka i ikona pokazale su da njihov zeleni pigment sadrži veliku količinu hroma, što je ukazalo na to da je za njegovu izradu korišćen upravo ovaj mineral.
Industrijsko iskopavanje volkonskoita počelo je tridesetih godina 20. vijeka. Od tada je zeleni pigment imao dvije glavne namjene: Koristili su ga umetnici , ali i odbrambena industrija . Njime su bojene jelke na dječjim crtežima, ali i oklopi tenkova i topovi, prenosi ruski portal “Elementi”.
Izvor: RTbalkan.
