Veliko iznenađenje bilo je za novinare sa zapadnog Balkana na pres-konferenciji Donalda Trampa, predsjednika Amerike, prošle sedmice nakon završetka NATO samita u Hagu, kada je, ničim izazvan, u dva navrata spomenuo da je spriječio sukob između Srbije i Kosova.
Njegovi komentari nisu bili povezani u jednu cjelinu i teško je razaznati na šta je tačno mislio. Novinar je Trampa pitao da li Vladimir Putin, predsjednik Rusije, želi završetak rata u Ukrajini, na šta je Tramp prvo rekao da vjerovatno želi, jer je rat katastrofa za Putina, te je potom spomenuo da mu je Putin ponudio pomoć oko Irana, a zatim se nadovezao da mu je potrebna Putinova pomoć oko Rusije. Odmah nakon toga rekao je da je njegova administracija nedavno radila s Indijom, Pakistanom, Kosovom i Srbijom. Nekoliko minuta kasnije, odgovarajući na pitanje drugog novinara, rekao je da se Srbija pripremala za sukob.
“Završili smo sukob između Ruande i Konga, a u petak ćemo potpisati dokument. To smo završili i s Srbijom, koja se upravo spremala da krene”, rekao je Tramp na konferenciji kojoj su prisustvovale i “Nezavisne”.
Koje motive bi mogao imati Tramp da na pres-konferenciji, na kojoj to nije bila tema, počne pričati o mogućem sukobu Beograda i Prištine, teško je znati. Jedina indirektna veza s zapadnim Balkanom je bilo pitanje “Nezavisnih novina” Marku Ruteu, generalnom sekretaru NATO alijanse, neposredno prije Trampove konferencije, o tome kako se zaključci samita odnose na region zapadnog Balkana. Niko drugi nije postavio pitanje koje se odnosi na naš region, niti je o njemu pričao.
Postoje četiri moguća razloga zašto je Tramp počeo pričati o zapadnom Balkanu i odnosu između Beograda i Prištine.
Prvi se odnosi na njegovo nastojanje da poništi sve što je radila administracija Džoa Bajdena, prethodnog predsjednika. Tramp istinski misli da je Bajden bio katastrofa za Ameriku i da je važno preokrenuti sve ono što je Bajden radio. Visokorangirani Bajdenovi zvaničnici, među kojima je bio i Derek Šole, njegov blizak saradnik, pokušavali su posredovati u dijalogu između Beograda i Prištine, a uprkos snažnom pritisku prema lideru kosovskih Albanaca Aljbinu Kurtiju, ti napori nisu urodili plodom. Angažovanjem oko Kosova Tramp bi možda želio pokazati da je uspio tamo gdje je Bajden doživio neuspjeh.
Drugi razlog bi mogao biti finansijske prirode, jer Trampova porodica još od 2014. godine želi napraviti veliki posao u Beogradu i Tirani. Diplomatski uspjeh u regionu mogao bi povećati vidljivost Trampovog brenda u regionu, što bi moglo pomoći poslovnim aktivnostima.
Treći razlog bi se mogao odnositi na Trampovu želju da dobije Nobelovu nagradu za mir, međutim, kada je riječ o dijalogu Beograda i Prištine, teško je dobiti Nobelovu nagradu za rat koji je završio prije gotovo 20 godina, kao i za sprečavanje izbijanja novog rata o kojem niko ništa ne zna.
Četvrti razlog bi mogao biti najbliži istini, iako se o njemu, barem u našem regionu, malo govori. On se odnosi na želju Izraela da se pokaže da nisu neprijatelji muslimana u svijetu, već da se njihovi problemi odnose isključivo na Palestince i problem oko podjele teritorije koju oba naroda smatraju svetom i svojom autohtonom domovinom. Osim toga, izraelskim angažovanjem oni mogu da pomognu Trampovoj administraciji da postigne neke diplomatske uspjehe, kao znak zahvalnosti za američku pomoć u ratu na Bliskom istoku i oko Gaze i oko Irana.
Ako bi se pomoglo uspostavljanju diplomatskih odnosa između Beograda i Prištine, to bi ujedno značilo jačanje kosovske državnosti, na kojem živi muslimansko stanovništvo, koje je vjerovatno najviše proamerički orijentisano nego bilo gdje na svijetu, čime bi Izrael pokušao da pokaže da nije neprijatelj muslimana.
Ujedno, pomoglo bi jačanju odnosa sa Saudijskom Arabijom, do čega je Izraelu veoma stalo. Trampu bi diplomatski uspjeh pomogao da se etablira u Srbiji, ako bi dogovorom Srbija dobila značajnu diplomatsku pomoć, kao kompenzaciju u vezi s kompromisom sa Prištinom. Tu bi se uklopio i poslovni interes porodice Tramp, s obzirom na to da Izrael može poslužiti kao finansijski kanal preko kojeg novac može doći na zapadni Balkan s različitih strana, uključujući i iz zemalja koje su pod zapadnim sankcijama.
Ne treba zaboraviti da je Džared Kušner, Trampov zet, zajedno s Ričardom Grenelom, bliskim Trampovim saveznikom i srpskim lobistom tokom prvog Trampovog mandata, postigao sporazum između Beograda i Prištine, u kojem se osjetio i snažni izraelski pečat.
Ako se ovo pokaže tačnim, gotovo je izvjesno da ćemo nastavak priče o tom sporazumu vidjeti u narednim mjesecima, kako se bude približavao termin američkih međuizbora za Kongres u novembru naredne godine.
