edine zemlje koje su izrazile podršku jednostranim mjerama prinude bile su SAD, Velika Britanija, zemlje članice Evropske unije, Gruzija i Ukrajina.
Riječ je o nacrtu rezolucije koja je usvojena 3. aprila ove godine, a koja je prošla ispod radara, kako domaće tako i svjetske javnosti i medija. Rezoluciju je podnio Azerbejdžan u ime Pokreta nesvrstanih.
Kako je ovom prilikom istaknuto zapadnim sankcijama, odnosno jednostranom mjerama prinude, otvoreno se krši međunarodno pravo.
Većina zemalja članica ovog savjeta snažno je ovom prilikom osudila nastavak jednostrane primjene sankcija, restriktivnih mjera kao oruđa pritiska, uključujući političke i ekonomske, protiv bilo koje zemlje, posebno protiv najmanje razvijenih zemalja i država u razvoju, s ciljem sprečavanja ovih država da slobodnom voljom odlučuju o svojim političkim, ekonomskim i društvenim sistemima.
U rezoluciji upozoravaju da sankcije uzrokuju “ozbiljna kršenja ljudskih prava ciljane populacije”, sa “posebnim posljedicama za žene, djecu, uključujući adolescente, starije osobe i osobe sa invaliditetom”.
U dokumentu su citirane mnoge prethodne rezolucije Generalne skupštine UN i Savjeta za ljudska prava i izvještaji Kancelarije visokog komesara za ljudska prava, koji su takođe osudili jednostrane sankcije uvedene u nekom proteklom periodu.
Pomenutim dokumentom se poziva na uklanjanje takvih represivnih i štetnih mjera, jer su u suprotnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija i “normama i principima koji uređuju miroljubive odnose među državama”.
Za ovu rezoluciju su glasale čak 33 zemlje. Dok su protiv bile Belgija, Češka, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Litvanija, Luksemburg, Crna Gora, Rumunija, Ukrajina, Ujedinjeno kraljevstvo i Sjedinjene Države.
Riječ “sankcije” posebno je aktuelna u posljednje vrijeme. Kako navode sagovornici “Glasa Srpske” ona ne silazi sa usana ljudi, a o njima govore kako oni koji trpe njene posljedice, tako i oni koji iz sankcija izvlače koristi ili mjere učinke njihove primjene.
Kako ukazuju, takvo posmatranje sankcija iz različitih uglova ne proizlazi samo iz različitog položaja ili različitih interesa, već otkriva i različite ciljeve mjera koje se nazivaju tim imenom.
Prema riječima profesora Pravnog fakulteta u Banjaluci Vitomira Popovića, stručnjaka za međunarodno pravo, sankcije, kao vrsta represalije, sa kojom se kažnjavaju određene države, postoji u međunarodnom pravu, ali isto tako je jasno definisano da one moraju biti u skladu sa mnogobrojnim poveljama Ujedinjenih nacija.
Kako kaže, do sada je u mnogo navrata pokazano da su one bile u suprotnosti sa međunarodnim pravom, da nisu pogađale toliko ciljanu državu, još manje vladu koliko samo stanovništvo i da njemu one koji su najslabiji i za čije dobro bi sankcije trebalo da budu primijenjene.
To se najbolje vidi na primjerima Venecuele, Kube, Iraka, Irana, Sirije, ali i bivše Jugoslavije.
– Zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, godinama, decenijama, otvoreno i svjesno gaze po međunarodnom pravu. Oni ovaj mehanizam sankcija zloupotrebljavaju i koriste kao moćno sredstvo, buzdovan, za obračun sa onima koji im se iz nekog razloga nađu na putu. I danas se svi mi, možemo slobodno zapitati, da li je, i šta, od međunarodnog prava uopšte ostalo. Moje mišljenje je da nije. Onog dana kada je Amerika bombardovala Jugoslaviju, a onda i uvela do tada nezapamćene sankcije, koje su najviše pogodile obične ljude, krenuo je otvoreni sunovrat međunarodnog prava. Ovo smo mogli vidjeti i na primjerima Venecuele, Kube, Avganistana, Iraka i Sirije. Došli smo u situaciju da UN još postoje samo na papiru te da je Amerika samoinicijativno uzela ulogu tumača međunarodnog prava. To sada možemo vidjeti i na primjeru Rusije – istakao je Popović.
Kako je dodao nije normalno da se nekoj zemlji uvode besmislene sankcije, koje zabranjuju uvoz energenata ili hrane, a sve to, navodi, radi se da bi bio uspostavljen jedan kolonijalni globalni poredak, koji treba da služi interesima velikih zapadnih kompanija.
– Rusi su, na svu sreću, naslutili namjere Amerike i krenuli u obračun sa jednim takvim nakaradnim međunarodnim pravom, tražeći i konstantno ističući kako bi UN trebalo da povrati svoj legitimitet i legalitet. Ukoliko do toga ne dođe, vjerujem da će u jednom trenutku prestati da postoje i UN, kao krovna globalna organizacija – navodi Popović.
Slično mišljenje dijeli i politički analitičar iz Beograda Dragomir Anđelković navodeći kako je većina zapadnih sankcija nelegalna, jer nisu prošle proceduru kroz Ujedinjene nacije.
– To nije ništa drugo do jedna vrsta otvorene agresije, vođenje rata ekonomskim i drugim sredstvima nenaoružanog karaktera. Sankcije koje su zapadne zemlje, a prije svega Amerika, do sada jednostrano uvele nizu država širom svijeta, nisu potvrđene u Ujedinjenim nacijama. Ali i one koje su nekada dobile zeleno svjetlo vrlo često su bile kontraproduktivne i neprimjerene. One, to možemo vidjeti, ne pogađaju ciljane države, već lokalno stanovništvo, koje zbog toga ispašta. Prisjetimo se samo sankcija uvedenih SRJ 1992. One su podrazumjevale potpuni međunarodni ekonomski embargo, zabranu trgovine i platnog prometa, kompletnu zabranu letenja, zabranu učešća sportskih timova i pojedinaca koji predstavljaju SRJ. Na taj način su na najdirektniji i najbezobzirniji način prekršene neke od osnovnih UN povelja. Nažalost ovakvih i sličnih slučajeva imamo i dalje – kaže Anđelković.
Trećina na udaru
U Rezoluciji koja je usvojena upozorava se da je zapadno nametanje jednostranih sankcija naglo poraslo posljednjih decenija.
Američka vlada je do kraja 2021. godine, kako je navedeno, sankcionisala čak 9.421 “stranku”, što je porast od nevjerovatnih 933 odsto od 2000. godine.
Na kraju je poručeno da više od jedne trećine svjetske populacije živi u zemljama koje su pod sankcijama, piše Glas Srpske.
