Navikli smo da Vesna Dedić u junu promoviše svoj novi roman. Ni ovaj jun neće biti izuzetak, ali ovog puta sa njom nismo pričali o devetnaestoj knjizi, kojoj je dala naziv „Žena koju sam voleo više od svih“, već smo je pitali ono što ona, u svakoj šetnji „Balkanskom ulicom“, pita svoje sagovornike.
Koji je bio Vaš trenutak najveće sreće?
-Trenuci moje najveće sreće su kada sletim u Los Anđeles i Lenka mi potrči u zagrljaj, kao i kada dobije neku naučnu nagradu ili poziv za kongres biofizičara, a ja, koja ne znam tablicu množenja, kažem: „Rodila majka!“. Trenutak najveće sreće je i kada napravim punjene paprike pa njeni prijatelji stranci kažu da je delicious, ali i kada vidim petoro dece mog brata i snahe i moju Lenku zajedno i nasmejane. Mogla bih da ispišem ceo broj časopisa sa trenucima kada sam istinski srećna.
A trenutak najveće tuge?
-Svaki put kada zagrlim ćerku na rastanku. Trenutak najveće tuge je i onaj kada je moja mama, nekoliko dana pred smrt, sa unukama pevala pesmu Bajagi, kao i kada me je tata na prozoru VMA pitao da ga vodim u Skadarliju. Trenutak tuge je i svaki put kada shvatim da se neko odriče istine zbog nula na tekućem računu, ali i kada vidim oči deteta čiji roditelji skupljaju novac za lečenje putem SMS poruka.
Šta Vam danas najviše nedostaje u životu?
-Nedostaje mi ono što su mi oduzeli netalentovani ljudi na pozicijama sa kojih odlučuju o tuđim sudbinama i karijerama.
Gde ste se najlepše ljubili do svitanja?
-Na Kraljičinoj plaži i na plaži Mogren. Joj, i na nekim planinama… Pa na Trafalgar skveru i na podgoričkim Skalinama. Imate li neko lakše pitanje?
Vi ste ga smislili, kao i pesme koje volite da čujete u kafani. Kojih pet Vam prve padaju na pamet?
-„Život da stane ne sme“, „Do zore rade klubovi“, „Moj život je moje blago“, „Zrno mudrosti“ i „Moje si nebo“.
