U tri javne kuhinje u Banjaluci, trenutno se hrani najmanje 1.300, mahom startijih Banjalučana, a bilo bih možda i duplo više, kada bi besplatnih obroka bilo dovoljno za sve gladne.
Otome svjedoči iskustvo ljudi koji godinama vode javne kuhinje i trude se da socijalno ugroženim sugrađanima bar malo olakšaju život.
U javnoj kinjinji “Obrok ljubavi” humanitarne organizacije “Mozaik prijateljstva” svakog dana se podijeli po 700 do 800 obroka, ali je onih koji traže zalogaj hljeba tanjir tople čorbe mnogo više.
– Toliko nam se ljudi javi i moli za pomoć, da bismo mogli bi podijeliti i 3 puta više obroka. Rado bismo pomogli svima, ali naprosto, ne možemo – kaže Miroslav Subašić, osnivač “organizacije “Mozaika prijateljstva”.
Slična su i iskustva iz javne kuhinje banjalučkog Crvenog krsta, u kojoj se hrani 440 Banjalučana. Kako objašnjava Željkica Ilić, direktorka Gradske organizacije Crvenog krsta, broj korisnika je definisan ugovorom, koji CK potpisuje sa Gradom.
– Korisnike određuje Centar za socijalni rad. Mi nemamo listu čekanja, jer se ljudi koji su u stanju socijalne potrebe javljaju javljaju Centru, pa tek kad dobiju preporuku od njih dolaze nama po obrok. Ali, svakodnevno nam se javljaju ljudi koji nisu na listi, a mole nas za hranu ili za bilo kakvu vrstu pomoći – kaže Željkica Ilić.
U javnoj kuhinji Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet” hrani se 150 korisnika, mahom starijih Banjalučana, od kojih 102 osobe svakodnevno dobivaju topli obrok na kućnu adresu.
– Većina korisnika su starije, bolesne i iznemogle osobe. Kućna dostava za njih znači mnogo više hrane, to je ljudski kontakt, razgovor, osjećaj da nisu sami – rekla je ranije za Fenu predsjednica MDD “Merhamet” Banjaluka, Ifeta Kurgašević.
Dodaje da su, osim Bošnjaka, među ljudima koji se hrane u javnoj kuhinji “Merhameta” i Srbi i Romi, te migranti koji su našli utočište u Banjaluci.
U svim javnim kuhinjama veći8na korisnika su stariji ljudi, a među njima je i priličan broj penzionera, koji su decenijama vrijedno radili, a sada primaju minimalne penzije, koje im nisu dovoljne ni za lijekove i komunalije.
Kako ističe Miroslav Subašić iz “Mozaika prijateljstva”, stara garda se drži starih pravila: njima je najbitnije da plate račune, da “nikom ne ostanu dužni”, pa im često ne ostane dovoljno novca za hranu.
– Naši sugrađni, koji imaju sreće da svakog dana ručaju, makar i skroman obrok, u svom domu okruženi porodicom, ni ne slute sa kakvim se životnim pričama ovdje srećemo. Obično ljudi misle da se u javnim kuhinjama ili kako to narod kaže, „na kazanu“, hrane samo luzeri i neradnici, ali nije tako – objašnjava Subašić.
On dodaje da su uz penzionere, u javnoj kuhinji najbrojniji nezaposleni Banjalučani ou dobi od 50 do 60 godina, koji, narodski rečeno, “nisu nikud prispjeli”.
– Oni u tim godinama više ne mogu naći posao, čak i ako su radno sposobni, a ne mogu ni u penziju – kaže Subašić.
I istraživanja svjedoče da su, ne samo u Banjaluci, nego i u drugim gradovima BiH, stariji ljudi najčešće hrane u javnim kuhinjama, tre da penzioneri i ljudi stariji od 654 godina spadaju među socijalno najugroženije kategorije stanovništva.
