U našu redakciju je stiglo pismo našeg slušaoca, čiji tekst prenosimo u cjelosti:
Gledao sam prilog na BN TV o natpisu u školi u Šargovcu i čestitam im na tome.
Naime prilog govori o 52 djece koje su ustaše ubile 1942. godine.
Na školi mala tabla na kojoj piše da je tog dana umrlo 52 djece.
Strašno.
Pred tom tablom više od 30 godina političari i ostali odaju počast „umrloj“ djeci. Njih razumijemo, nisu oni došli zbog djece, oni su tu da se slikaju, zbog glasova, a mi smo neobrazovan narod, ne poznajemo istoriju pa im te glasove i dajemo. Neobrazovan narod, neobrazovanim političarima. Mi i možemo biti neobrazovani, ali ne bi trebali davati glas budalama, onima koji bi nas trebali voditi, biti na čelu. Razmišljam o đacima koji godinama ulaze u školu u Šargovcu, zar nisu učitelji te škole naučili ko i kada je ubio 52 djece, a onda se sjetim kako smo poslije 80 godina proglasili Dan žalosti za 700.000 ubijenih u Jasenovcu i koliko smo dana žalosti trebali da imamo, s obzirom ko nas je ubijao.
Sjećanje jednog naroda trebalo bi da podstiču one koje smo izabrali. Oni koje smo izabrali nemaju školu, obrazovanje, a sjećanja ne mogu bez toga.
Školski program koji treba budućim generacijama da objasni istoriju bavi se još uvijek raznim nepostojećim bitkama iz II svjetskog rata, mitovima koji nisu postojali. Djecu vodimo na ekskurzije na more, da posjete Tjentište, Ljubin grob, pričaju o bici na Neretvi.
Manastire rijetko posjećuju, u Šargovac ne idu, Gradina nije interesantna, ne kažu im zašto Tito sa svojim divizijama nije oslobodio 700.000 ljudi u Jasenovcu. Biramo ministra prosvjete koji je neobrazovan a on je zadužen za školske programe, za učitelje, nastavnike, profesore. Često to bude neko „po ključu“ iz grupe „naroda i narodnosti“.
Jadni smo mi, jadna nam je budućnost sa njima, jadna su naša djeca od kojih očekujemo da saznaju i ovo primijene. Šta ćemo ugraditi u njih da bar imaju sjećanje ako ništa drugo.
Često se pitamo zašto su svi protiv nas, zašto nas ne razumiju.
Pa zato što smo sami protiv sebe.
Mi zaslužujemo samo nekog okupatora koji će biti dobar prema nama, a sjećanja ćemo ostaviti samo onima koji su nekog izgubili i dalje to prenoseći na svoju djecu.
U prilog ovom tekstu citiraću i direktora škole u Šargovcu koji kaže da je termin “umrli” korišten jer se Pravilnikom o simbolima i obilježjima u školama Ministarstva prosvjete i kulture, ne dozvoljava da se napiše “ubijen” ili “zaklan”.
Ne dozovoljava.
I to vam je pravilnik našeg srpskog Ministarstva prosvjete, srpske Narodne skupštine, srpskog člana Predsjedništva, srpskog Predsjednika.
Autor poznat redakciji
