Više od vijeka nakon jedne od najvećih pomorskih katastrofa ikada, naučnici nastavljaju otkrivati nove moguće činioce koji su možda uticali na potonuće Titanika. Prema istraživanju objavljenom 2020. godine u časopisu “Weather”, geomagnetizam povezan s aurorom borealis – poznatom kao sjeverna svjetlost – mogao je igrati ključnu ulogu u nesreći koja je odnijela preko 1.500 života.
Titanik, britanski putnički brod koji je u to vrijeme slovio za neuništiv, udario je u santu leda 14. aprila 1912. u 23.40 sati te potonuo u hladnim vodama sjevernog Atlantika. Od 2.240 putnika i članova posade, preživjelo je samo 706 osoba.
Ali, nezavisna istraživačica vremena i fotograf Mila Zinkova analizirala je vremenske uslove te noći, oslanjajući se na svjedočanstva preživjelih i podatke iz brodskih dnevnika. U svojoj studiji, objavljenoj u avgustu 2020., otkrila je kako su polarne svjetlosti bile izrazito vidljive tokom kobne noći.
Zinkova sugeriše da bi geomagnetska aktivnost koja uzrokuje polarnu svjetlost mogla imati dvostruki učinak na Titanik.
Omela je brodske navigacione sisteme, što je možda dovelo do male, ali ključne promjene kursa prema santi leda. Ometala je komunikaciju, otežavajući pozive u pomoć i koordinaciju spašavanja. Aurora borealis nastaje kada nabijene čestice iz Sunčevog vjetra dospiju u Zemljinu atmosferu i intereaguju s gasovima poput kiseonika, stvarajući spektakularne svjetlosne prikaze. Ali, osim što su vizualno impresivne, solarne oluje mogu izazvati geomagnetske smetnje, koje utiču na električne i magnetske signale.
Teorija Zinkove sugeriše da bi upravo ovakva geomagnetska aktivnost mogla biti odgovorna za neprimjetno odstupanje Titanikovog kursa, dovoljno da ga usmjeri prema ledenoj santi. “Čak i naizgled neznatno odstupanje od 0.5 stepeni moglo je značiti razliku između sudara i sigurnog prolaska”, navela je u istraživanju.
Da je aurora borealis bila prisutna te noći, potvrđuju i izvještaji svjedoka. Džejms Biset, drugi oficir broda RMS Karpatia, koji je spasio preživjele, zapisao je u brodski dnevnik da je “aurora borealis svjetlucala poput mjesečevih zraka koje su izbijale sjeverno od horizonta”.
Ako je geomagnetska sila aurore zaista omela komunikaciju, moguće je da su brodovi koji su se odazvali pozivu u pomoć primili netačne koordinate, čime su spašavanje i reakcija dodatno otežani.
Dok su ledene sante i ljudske greške oduvijek bili glavni faktori povezani s potonućem Titanika, ovo istraživanje otvara novu teoriju: da su prirodne geomagnetske sile mogle imati veći uticaj nego što se dosad pretpostavljalo.
Iako definitivni dokazi još ne postoje, studija donosi intrigantan uvid u to kako bi kosmičke sile mogle imati ulogu u jednoj od najpoznatijih katastrofa u istoriji pomorstva, prenosi “Klik“.
Nezavisne.com
