Sve češće analize na Zapadu bave se pitanjem ko bi mogao preuzeti vlast u Rusiji nakon Vladimira Putina, posebno u okolnostima dugotrajnog rata u Ukrajini i rastućih društvenih i ekonomskih problema unutar zemlje.
To proizlazi iz činjenice da se rat u Ukrajini ne nazire kraju, da su društveni problemi unutar Rusije sve češći i sve dublji te pogađaju sve veći broj građana koji su dosad prećutno podržavali rat ili su na rat gledali kao na lični rat predsjednika Putina. Toga je svjestan i Kremlj, iako se ne vuku potezi koji idu u smjeru završetka rata, navodi Index.
Najave i analize
Prateći rad zapadnih analitičara koji se bave ruskim društvom, jasno je da se neuputno radi o ljudima koji su vrlo upućeni u rusku istoriju i koji razumiju rusko društvo. Ipak, postoje određeni obrasci prema kojima se analitičari vode u predviđanjima.
Prije svega, previše se determiniše ruski društveno-politički kontekst. Ruska istorija prikazuje se kao neizbježni ciklus autokratije, što nije do kraja tačno. Postoje velike razlike između ruskih vođa u protekla dva vijeka.
U nekoj mjeri to je uporedivo kroz prizmu “velikodržavlja”, ali se uglavnom ignorišu potpuno različite društveno-ekonomske realnosti.
Prizma liberalne demokratije
Većina zapadnih analiza kreće iz postavki liberalne demokratije, političkih i ekonomskih sloboda, što zaista jesu velike vrijednosti zapadnih društava.
U tom smislu jako se kritikuje npr. Kina, kojoj se priznaje ekonomski uspjeh, ali se istovremeno kritikuje nedostatak političkih sloboda. Pritom se zanemaruje priroda tog društva koje je zaista kolektivističko.
U tom smislu, recimo Japan je puno bliži Kini nego npr. Velikoj Britaniji, iako se po tim kriterijumima svrstava na Zapad.
Sistem poput kineskog, ma kako se on nazivao, dokazano može stvoriti funkcionalan ljudski kapital unutar svog sistema, bez velikih političkih sloboda kakve ima Zapad. Isto tako, Singapur, Tajvan ili Južna Koreja industrijski su uzlet ostvarili u periodima kada još nisu usvojili liberalne atribute.
Specifičnost Rusije
Rusija je u tom smislu specifična jer suštinski ne postoji jedan društveni kontekst. Kina ima skoro deset puta veći broj stanovnika, ali u Rusiji postoje puno veće društvene razlike. Živjeti u Sankt Peterburgu ili nekom selu na Kamčatki od krucijalnog je značaja za ulogu koju neko zauzima u društvu.
Građani u zapadnim gradovima Rusije daleko su bliži razmišljanjima građana evropskih metropola, dok građani u drugim dijelovima zemlje nisu. Tu dolazimo do ključnog dijela za shvatanje koncepta države kakva je Ruska Federacija. Ona je zapravo država koja na određen način, kroz imperijalno nasljeđe s kraja 19. vijeka, jedan dio svoje teritorije i dalje doživljava kao koloniju.
Uz takav odnos, koji je u velikoj mjeri određen i geografijom, veliki dijelovi Rusije nisu sposobni stvoriti građane koji će zahtijevati političku slobodu. Veliki dio Rusije ne može preživjeti bez nadzora od strane nekog centra kao što su Moskva i Sankt Peterburg. Ti krajevi su se “vještački” naseljavali radi rudnog bogatstva koje se tamo nalazi.
Čak i uz sve ekonomske mjere za privlačenje radne snage i visokokvalifikovanih stručnjaka, jako je teško zamisliti scenario u kojem bi npr. Jakutija postala nezavisna država ili čak bila pokretač demokratskih promjena.
Prije bi se moglo dogoditi da se raspadom Ruske Federacije ti krajevi povežu s novim centrom – npr. Pekingom. Ne zato što stanovnici tog kraja ne vole političku slobodu, već zato što koncept građanina koji traži zapadnu verziju političke slobode tamo gubi bitku protiv elementarne borbe za preživljavanje.
Liberalni međunarodni poredak
Dalje, ne možemo reći da je širenje NATO-a na istok Evrope bilo nemoralno ili strateški neispravno. Pravo Poljske ili danas Ukrajine da sama odluči kojoj se asocijaciji želi prikloniti, s aspekta liberalne demokratije prirodno je.
Međutim, to je napravilo dugoročni problem i sigurnosni disbalans. Da li je postojala diplomatska alternativa koja bi zadovoljila sigurnosne potrebe istočne Evrope bez da se omogući Rusiji upravljanje tim zemljama kroz vazalski pristup, teško je reći i uglavnom se sve rasprave svode na tumačenje međunarodne politike kroz kisingerovski pogled.
No, isto tako, postavlja se pitanje: može li liberalni međunarodni poredak uopšte preživjeti uz odbijanje sfere uticaja nuklearnih velesila? Dodatno, kako se postaviti sada prema kreiranju međunarodnog poretka na liberalnim temeljima, kada zemlja koja je stvorila takav poredak – SAD – odustaje od njega? Rusija nije mogla poput Poljske dobiti odobrenje da se priključi NATO savezu.
U slučaju Rusije, nasuprot liberalnim načelima presudila je “hladna geopolitička stvarnost.”
Iz ruske perspektive, Zapad nije vidio Rusiju kao ravnopravnog partnera čak ni kad je Rusija bila najliberalnija i najotvorenija, a traži da to pravo prizna svim zemljama koje su bile pod ruskim uticajem.
Zanemarivanje Rusije i Putinova politika
Isto tako, predsjednik Putin nije došao s pozicije ruskog nacionaliste. On je došao kao osoba sklona dogovoru sa Zapadom. Odbijao je vojne akcije na Krimu, iako je i tada postojala jaka vojna struja koja je zahtijevala vojno zauzimanje Krima. Obraćao se Evropi na tečnom njemačkom jeziku, prvi je ponudio SAD-u logističku pomoć u Avganistanu nakon terorističkog napada 11. septembra 2001. godine.
Za razliku od stvaranja SSSR-a, predsjednik Putin vlast nije gradio na represiji – s vremenom jeste postala represivnija – nego na lojalnosti. Moskva, Sankt Peterburg i drugi milionski gradovi transformisali su se u blještave metropole s digitalnim sistemima. Izgradilo se jezgro potrošačkog društva koje je uživalo zapadni luksuz. Zauzvrat, građani su se odrekli političkih sloboda.
Upravljanje ekonomijom prepušteno je sposobnim, liberalnim tehnokratama. Kreiran je i dogovor s najmoćnijim oligarsima u državi, koji su kontrolisali najvažnije državne sektore.
Stvorena je klasa ruskih milijardera koji su suštinski postali državni upravitelji s beneficijama. Njihova imovina zavisila je o tome koliko su korisni i lojalni sistemu. Tako kreirana ruska elita nije opstala kao “homogena masa”, već se stvorila “klanovska” podjela na način da nijedan klan ne postane dovoljno jak da ugrozi poziciju vrhovnog arbitra.
Istorija kao argument
Kada se priča o smjeni vlasti, često se kao primjer navodi posljednji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov, koji je došao u vrijeme dok je sovjetska vojska vodila rat u Avganistanu. Zemlja je praktično bila u rasulu, ekonomska i privredna situacija bila je izuzetno loša, a atmosfera u društvu depresivna. Ima nekih sličnosti s današnjom Rusijom, međutim, primjer Gorbačova nije dobar.
In Rusiji ne postoji politička organizacija koja bi po svojoj moći i uticaju odgovarala Komunističkoj partiji. Vlast u Rusiji puno je diverzifikovanija nego što je to bilo u SSSR-u. Postoji niz različitih centara moći koji se međusobno takmiče za resurse, a uloga predsjednika je arbitarska.
S druge strane, Gorbačov je bio proizvod partije, postavljen od vrha partije i sigurnosnog aparata. Sistem je bio predvidljiv. Dodatno, sovjetska elita bila je ideološki motivisana, uprkos korupciji i svim problemima s kojima su bili suočeni. Država je bila prioritet, a privatni profit nije bio uporediv s današnjim oligarsima. Današnja ruska elita lišena je bilo kakve ideologije.
Kako će izgledati nova vlast?
Zapadni analitičari često upadaju u zamku tumačenja ruske elite koja je prema njima nezadovoljna nametnutim sankcijama i vođenjem rata u Ukrajini. No, prebacivanje privrede na ratne osnove stvorilo je novu klasu unutar elite koja nema interesa za povratak na prijeratni status. Stoga će politika iduće vlasti u velikoj mjeri odražavati želje i potrebe centara moći i raznorodnih sigurnosnih struktura.
In tom smislu, teško je vjerovati da bi nakon ove vlasti u Kremlju došla neka liberalna vlast sklona kompromisu. Ako bi na vlast došao neko ko bi naglo prekinuo sukob i otvorio se Zapadu, u kratkom roku to bi bio kolaps vojne industrije koja sada zapošljava milione ruskih građana. I još važnije, to bi značilo gubitak moći za dio elite koja kontroliše taj sektor.
Realnija je opcija da bi se održalo stanje “hladnog” rata. Čak i ako se rat u potpunosti zaustavi, dio elita će zahtijevati održavanje visokog vojnog budžeta. Rusija se neće odreći pozicije predvodnika multipolarnog svijeta, što takođe zagovara i Kina. Ono što je moguće jeste da elite neće prihvatiti novog karizmatičnog vođu poput Vladimira Putina, već bi se konsenzusom moglo doći do nekog tvrdog predstavnika sigurnosnog aparata koji bi mogao funkcionisati kao menadžer.
No, bez obzira na sve, promjena vlasti u Kremlju još uvijek nije na vidiku. Zaista postoje određene indicije te se atmosfera u ruskom društvu mijenja. Međutim, iako postoje razne analize i nagađanja, niko ne može predvidjeti u kojem će se smjeru razvijati politički život Rusije.
Mnoge zapadne analize često proizlaze iz “liste želja” analitičara. Sistem upravljanja spolja je previše monolitan, zatvoren i neprobojan da bi iko mogao zapravo razumjeti i predvidjeti šta se događa. Pri analizama ne smije se zanemariti duboka i nepredvidiva istorija ruskog društva i njena komplikovana arhitektura moći.
