Dok se NASA sprema da otkrije novu generaciju svemirskih odijela, osmišljenih za astronaute koji će se uputiti na Mjesec 2025, osjeća se novo uzbuđenje u vazduhu u vezi sa svemirskim putovanjima.
Postojeća svemirska odijela koja nose američki kosmički putnici nisu doživjela potpuni redizajn još od 1981.
Za ovaj prototip kaže se da sada više odgovara putnicama i ako dobije konačno odobrenje, koristiće se u misiji Artemis 3, prvom slijetanju na Mjesec sa ljudskom posadom u posljednjih pet decenija.
Uz svu ovu pompu, mnogi ljudi su počeli da se pitaju kako izgleda život u svemiru i kako obavljate proste svakodnevne zadatke kao što je hranjenje.
Da bi to saznala, novinari BBC radio emisije Lanac ishrane razgovarali su sa Nikol Stot, penzionisanom astronauktinjom NASA.
‘Nedostajala mi je pica’
„Stalno sam mislila na picu”, priznala je Stot, koja je tokom duge karijere provela više od 100 dana u dvije različite misije na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS) , preživljavajući na specijalno spremljenoj hrani.
„Bilo je nečega u pomisli na stvarno lepo parče pice sa izdašnom i hrskavom korom, topljenim sirom i toplim sosom”, opisuje ona oblizujući se.
Svemirski jelovnici moraju da se mijenjaju tako da odgovaraju okruženju nulte gravitacije, tako da nema hljeba, kako bi se spriječilo da unaokolo lete mrvice.
Umjesto toga, oni jedu tortilje.
„Za doručak možete da jedete kajganu. Ako želite, možete čak i da uzmete neku vrstu malih omleta.”
Posada ISS-a sastavljena je od ljudi iz različitih zemalja i Stot otkriva da bi astronauti često razmjenjivali hranu kao školski đaci.
„Ručak je bio mješavina supa. Ponovo, mogli ste da umotate praktično šta ste htjeli u tortilju, a za večeru su bili moji omiljeni japanski kariji, koji su izvrsni.”
Lebdeća hrana
Na ISS-u nema tanjira i posuda jer sve lebdi.
Hrana koju astronauti jedu izuzetno je prerađena i da bi joj se smanjila težina, iz nje je isisana voda, a potom, uz pomoć toplih i hladnih aparata za vodu, astronauti rehidriraju hranu prije nego što krenu da je jedu.
Ona se nalazi u paketima, tako da astronauti njih koriste kao tanjir, kao i specijalnu kašiku za jelo.
„Kašikom sa dugom drškom uzmete pirinač i potom pokušate da ga prebacite u kari. Bacite ga preko njega i tako dobijete lepe male plovne objekte” objašnjava Stot.
Jesti lebdeću hranu izgleda prilično teško.
Kako je to Stot doživela?
„Čitava ta postavka sa hranom koja lebdi prilično je zabavna. Dakle, dobacivanje hranom ili naprosto jedenje iz vazduha bila je prava pravcata zabavna aktivnost.” Reciklirana voda
Hidriranje u svemiru je važno, ali odakle dolazi voda?
Dio vode uzleti sa astronautima sa Zemlje, a ostatak potiče od recikliranja.
Među izvore vode spadaju otpadne vode iz ćelija goriva svemirskog šatla, vlage, pa čak i mokraće.
Može da zvuči odbojno, ali NASA tvrdi da je ta voda čistija od one koju većina nas pije na Zemlji.
Zdravstveni problemi
Postoji, naravno, ozbiljna strana unosa hrane kod astronauta, a to je njena hranljivost.
Uravnotežena ishrana u svemiru može da poništi neke od ekstremnih posljedica po zdravlje koje svemirski let ima na ljudsko telo.
„Naše tijelo prolazi kroz ubrzani proces starenja”, objašnjava glavni nutricionista NASA-e Skot Smit, sa zdravstvenim problemima kao što su gubitak kilograma i kostiju.
„Mi znamo da pojedinci tokom leta gube težinu. Sumnjamo da je to zbog toga što se hrana ne slegne u vašem želucu na isti način kao što se to dešava na Zemlji.
„Da želudac, praktično, poručuje vašem mozgu da ste siti prije nego što se to stvarno desi, tako da imamo aplikaciju na ajpedu kako bi posada mogla da prati podatke.”
U druge zdravstvene probleme mogao bi da spada gubitak kostiju.
„Gubitak kostiju tokom svemirskog leta je oko 10 puta brži od gubitka kostiju koje viđamo kod žena poslije menopauze”, otkriva Smit.
Stoga je garancija uravnotežene ishrane mikronutrijenata, ugljenih hidrata, proteina, vitamina i minerala veoma važna za fizičko zdravlje, ali Smit objašnjava da to može da popravi i mentalno stanje astronauta.
„Svaki put kad vozilo poleti do svemirske stanice, mi pošaljemo paketić svežeg voća i povrća, narandži, jabuka, paprike i bobica. Oni ne potraju dugo, ali psihološki mnogo znače.”
Sveukupno gledano, Smit kaže da je svemirska hrana mnogo bolja od onoga što ljudi zamišljaju i Stot se slaže s tim.
„Ne sjećam se da mi je hrana ikada dosadila”, kaže Stot.
Porodice članova posade volele su da šalju hranu tokom misija dopune zaliha.
Muž Nikol Stot jednom joj je poslao slatkiš obavijen crnom čokoladom iz Londona, a neke njene kolege astronauti uspjeli su da dobiju vino i lososa, koji su podijelili sa ostatkom posade.
A čak i ako postoji neka hrana koja im nedostaje, astronaut može da joj se raduje kad se vrati na Zemlju, kao onaj put kad je ruski kosmonaut Aleksej Ovčinin bio odmah dočekan lubenicom, posle svemirskog putovanja iz 2016. godine (na slici iznad).
Za buduće svemirske misije NASA već radi na stvaranju novog budućeg sistema ishrane u zajedničkom poduhvatu sa Kanadskom svemirskom agencijom (CSA) pod nazivom „Izazov hrane u dubokom svemiru”.
„Mislim da ima mnogo toga čemu možemo da se nadamo”, kaže Stot, koja očekuje da će buduća svemirska hrana možda biti u obliku „pilule ili male sunđeraste mase” koja će postati jestiva čim joj dodate malo vode.
Nezavisne.com
