Đ.J. je uhapšen u novembru 1991. godini jer se, kako su tvrdili tužioci, nakon osamostaljenja Hrvatske “priključio JNA i na Baniji vrbovao srpsko stanovništvo da organizuje referendum za priključenje Petrinje Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajina”.
Nakon što je neko vrijeme proveo u pritvoru u Sisku, kao i u logoru u Gajevoj ulici u centru Zagreba, Đ.J. je završio u logoru u Kerestincu, gdje je fizički i psihički zlostavljan, piše Srna.
Tokom procesa opisao je kako je maltretiran zajedno sa ostalim zatvorenicima i naveo da su ga tukli “ljudi u uniformama s amblemima iz kojih se moglo zaključiti da su pripadnici ili hrvatske vojske ili hrvatske policije”.
“Udarali su me po cijelom tijelu, gazili su po meni, tukli me drvenim palicama i rukavicama sa zakivcama, cipelama sa okovima. Nisam mogao da ustsnem od bolova u plućima. Bio sam pretučen najmanje 20 puta”, rekao je on tokom procesa.
Nakon što je pušten, Đ.J. je potražio ljekarsku pomoć u Medicinskom centru u Sisku, jer se, kako je rekao, plašio da ode u Zagreb da ga kao Srbina tamo ne bi ubili.
Đ.J. koji se kasnije odselio u Austriju gdje je 1999. ostvario pravo na invalidsku penziju, tužbu je podnio u martu 2004. godine.
Osim odštete, od Hrvatske je tražio i izgubljenu zaradu od 312.000 evra, ali sud taj zahtjev nije prihvatio.
Predstavnici Hrvatske tvrdili su na sudu da mu ne bi trebalo isplatiti odštetu jer, kako su naveli, nije bio neosnovano uhapšen.
Pošto je postupak protiv njega završen odlukom o pomilovanju, tužioci su tvrdili da to “nije isto kao oslobađajuća presuda”.
Nakon što je čuo iskaze vještaka koji su opisali kakve je posljedice maltretiranja pretrpio Đ.J, sud je zaključio da on ima pravo na odštetu.
Pravo na odštetu, prema odluci suda, ima i zato što je Stjepan Klarić, ratni komandant logora za ratne zarobljenike koji se prvo nalazio u Zagrebu, a potom u Kerestincu, sa nekoliko drugih osoba pravosnažno osuđen za ratni zločin nad zarobljenicima.
Foto: Unsplash
Izvor: Glas Srpske
