“U prepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, posle izvesnog vremena došlo je do pada krvnog pritiska koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilijuma, dežurni lični lekari i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su negovale predsednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio. Respirator je normalno radio, ali su se na EKG-u zapažale promene koje su ukazivale na skori kraj. Konačno, u 15.05 sati EKG je pokazao ravnu liniju – znak da je srce prestalo kucati. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još petnaestak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on klimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pejsmejker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lekova u venu. Potom smo napustili sobu i pošli da sastavimo završni izveštaj o predsednikovom lečenju i smrti”.
To su riječi kojima je doktor Predrag Lalević, jedan od članova ljekarskog konzilijuma, opisao smrt Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika SFR Jugoslavije i Saveza komunista Jugoslavije, koja je nastupila 4. maja 1980. godine u Ljubljani, kako je zapisano, nakon 122 dana duge borbe sa bolešću, izazvane začepljenjem krvnih arterija u lijevoj nozi.
Tog 4. maja prolivene su milijarde suza u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i daleko izvan njenih granica gdje su bili poštovani lik i djelo Josipa Broza kojeg su oslovljavali sa “druže Tito”, dočekivali ga, ispraćali, ali mu i pjevali. Uprkos svim nepoznanicama i kontroverzama koje su pratile njegov lični život i politički angažman, o kojima još traju polemike, i danas, punih 45 godina kasnije, mnogi ga još pominju.
Neki rjeđe, neki češće, ali svi su oni, manje-više, ujedinjeni u stavu da će mu se ime još pominjati, a pamtiti i obilježavati dani kada je rođen i kada je preminuo.
Život i smrt
Josip Broz je rođen u selu Kumrovcu, u Hrvatskom zagorju, na granici sa Slovenijom u maju 1892. godine, u hrvatsko-slovenačkoj porodici od oca Hrvata i majke Slovenke. Josip je bio sedmo od petnaestoro Franjine i Marijine djece. Brozovi su se, poput većine tadašnjih porodica, bavili zemljoradnjom. Kada je Josip napunio četiri godine, preselio se kod djeda Martina Javeršeka u slovenačko selo Posrede. U Kumrovec se vratio pred polazak u osnovnu školu.
Učio je zanat, a kada je regrutovan, istakao se u vojnoj službi i postao je najmlađi vodnik u Austrougarskoj vojsci u to vrijeme.
Uslijedio je Prvi svjetski rat. Broz je ranjavan, hapšen, bio u radnom logoru na Uralu, a u njegovoj biografiji ostaje zapisano da je bio, između ostalog, vođa Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu kao i jugoslovenski komunistički revolucionar, predsjednik Saveza komunista, jedan od idejnih tvoraca socijalističke države, diplomata, državnik te doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
Jedan je od osnivača Pokreta nesvrstanih, te njegov generalni sekretar. Od 1943. do smrti 1980. godine imao je zvanje maršala Jugoslavije i položaj vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Smatra se jednom od najznačajnijih ličnosti 20. vijeka, bio je veoma cijenjen u svijetu, bio je voljen i među svim narodima u bivšoj Jugoslaviji, a primio je gotovo 100 stranih odlikovanja, uključujući i Orden Legije časti.
Tito je bio glavni vođa druge Jugoslavije, socijalističke federacije koja je postojala od 1943. do 1992, ali je poslije ustavnih promjena 1974. godine počeo da postepeno smanjuje svoju ulogu u vođenju države.
Titovo stanje se tokom 1979. drastično pogoršalo. Početkom januara iduće godine primljen je u Medicinski centar u Ljubljani, sa cirkulacionim problemima u nogama.
Prvi problemi u cirkulaciji javili su se krajem decembra 1979. godine, a nakon Titovog odbijanja hirurške intervencije ljekarski konzilijum je pokušao da lijekovima uspostavi normalnu cirkulaciju.
Pošto primijenjena terapija nije dala rezultat, 12. januara bio je podvrgnut hirurškoj intervenciji, kojom mu je ugrađen arterijski bajpas. Operacija je kasnila usljed Titovog odbijanja, kao i primjene terapije lijekovima, pa je stoga bila neuspješna. Kako se Titovo stanje nakon operacije pogoršalo, 21. januara mu je amputirana lijeva noga.
Nakon amputacije noge došlo je do privremenog poboljšanja zdravstvenog stanja, ali je ono naglo počelo da slabi, jer je oboljela noga prije amputacije znatno oslabila otpornost organizma. Najprije su se javili problemi sa bubrezima, a potom upala pluća, zbog čega se Tito od 26. februara nalazio u vještačkoj komi priključen na aparate za disanje. U veoma teškom stanju, otkazivali su vitalni organi, pa je na kraju usljed kardiocirkulatorne nestabilnosti došlo do otkazivanja rada srca, zbog čega je 4. maja 1980. godine u 15.05 časova preminuo u 88. godini života.
Njegova smrt je bila važan društveno-politički momenat u istoriji SFRJ jer je došlo do smjene vlasti sa jednog čovjeka na kolektivno rukovodstvo – Predsjedništvo SFRJ, a mnogi istoričari su ovaj događaj označili i kao početak raspada Jugoslavije.
Od nostalgije do legende
Doživotni predsjednik i maršal SFRJ Josip Broz Tito je čovjek o kome su ispričane čak i legende. Legendarni komandant partizana je i danas istorijska ličnost koje se jedni sjećaju sa sjetom, drugi krive istoriju što ga je dovela na njihov put. Za jedne je bio, kako se piše, sin jugoslovenskih naroda i narodnosti, te svjetski priznat političar i čuvar bratstva i jedinstva, a za druge strani špijun.
Nije se, kako pojedinci i tvrde, znalo ni ko je bio, da li su ih bila dvojica, ali mahom ističu da je bio najbolji drug. Sjećanje na neprikosnovenog vođu, 45 godina nakon smrti, najviše je vezano za njegov tadašnji politički sistem i socijalne prilike koje mnogi još pamte.
U tom, kako se kaže, Titovom vremenu živio je i sociolog Ivan Šijaković. Za “Glas” ističe da to vrijeme pamti kao vrijeme jedne države, otprilike srednje veličine i veoma uspješne. Pred kraj sedamdesetih godina prošlog vijeka je, podsjeća, ta država bila na 29. mjestu po ekonomskoj snazi u svijetu, a na devetom kao vojna sila.
– Ljudi su mogli normalno da od svoje plate jedanput idu na more, a ko je volio i jedanput na planinu. Znao se red, bilo je besplatno obrazovanje te zdravstvo, stanovi su se kupovali ili dobijali na korištenje od kompanija u kojima su radili. Posebno je važno za sve dijelove bivše Jugoslavije to da nije bilo verskih i nacionalnih trvljenja. Vladala je tolerancija kao i poštovanje kroz formu bratstva i jedinstva. Toga su sećaju te generacije, a mlađi su to primili kao neku vrstu legende da je to nekada bilo i dobro bilo. I možda je samo Slovenija uspela da prestigne ili dostigne taj nivo, a ostale države i državice, pa i paradržave koje su nastale raspadom te Jugoslavije još nisu uspele da dostignu stanje iz 1978. ili 1989. Tako da je to nostalgično za ljude koji su tada živeli – rekao je Šijaković.
Sve to, kaže, ukazuje da se o tom periodu ne priča tek onako 40, pa i 45 godina poslije.
– Nije moguće iz kolektivnog sećanja izbrisati ni dobre ni loše strane, odnosno ni neke poraze ni neke uspehe. Tako i sa ovim. Imate koliko hoćete nostalgičnih organizacija, kafana sa imenom “Jugoslavija”, zadržale su se i ulice koje nose ime Tito. To kolektivno sećanje nekada može da bude korisno u smislu da se sećate nečega što je bilo vredno pa da to poredite, ali i štetno da se pokušava zaboraviti nešto što vam se stalno vraća. Kao što neki žele da zaborave taj period da ga ne bi poredili sa ovim jer se ne može porediti. Jedino, ponavljam, možda Slovenija i delom Hrvatska. Ostale se ne mogu ni porediti bez suza, kako kažu – izjavio je Šijaković.
Samo na području današnje BiH postoje brojna udruženja građana i savezi koji još ljubomorno čuvaju uspomenu na, kako svi znaju poručiti, one bolje dane, kada se i radilo, ali i živjelo. Jedno od njih je registrovano u Srebreniku. Nekad predsjednik, danas zamjenik predsjednika
Udruženja antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (NOR) Srebrenik Vladimir Ilić i danas se sjeća dana kada je stigla vijest o smrti druga Tita.
– Kako se neću sjećati. I utakmica koje su stale i kada smo šetali i plakali. I nema ko nije, a da je imao mogućnost da koristi televizor, gledao njegovu sahranu – kaže Ilić.
Na pitanje zbog čega se poslije 45 godina sjećaju svega i baštine tekovine bivše države, kaže da je dovoljno samo sjetiti se kako su se radnici vraćali sa godišnjih odmora autobusima iz Dubrovnika, kako su imali socijalnu zaštitu.
– Nije bilo bitno da li ćeš se liječiti u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani. Kako smo imali sve čega više nema, a da se ne govori o tome da nema fabrika koje su bile sjajne i za nas nešto veliko. Supruga moja, koja je kao i ja prosvjetni radnik, i ja smo prenosili učenicima kada smo god imali mogućnost o tim starim, lijepim vremenima. Mi smo imali “fiću”, putovali s mora, djeca bila mala. Umoran sam ja i samo skrenem negdje u livadu i spavam tu, a hajde sada parkiraj vozilo i spavaj negdje tako. To je to evociranje sjećanja i potreba da čuvamo tu baštinu – kazao je Ilić za “Glas”.
Kuća cvijeća i ulice
Mnogi trgovi, ulice, parkovi u zemljama bivše države, ali i u svijetu, gdje je Josip Broz bio poštovan, još nose ime bivšeg jugoslovenskog vođe. Tako, prema pojedinim medijskim napisima, osim bivših republika, ime Josipa Broza nose ulice i avenije gradova Afrike, Azije, Evrope i Južne Amerike.
S druge strane, u pojedinim gradovima bivše zajedničke države dešavalo se i da Titove ulice dobiju druga imena, ali poštovaoci lika i djela Josipa Broza Tita tradicionalno i danas posjećuju njegov grob u Kući cvijeća.
Tito je sahranjen 8. maja 1980. godine u Beogradu, gdje je po sopstvenoj želji sahranjen u zimskoj bašti svoje rezidencije na Dedinju koja je nakon toga nazvana Kuća cvijeća.
Pored velikog broja građana Jugoslavije, sahrani je prisustvovalo više od 200 delegacija iz 128 zemalja svijeta, zbog čega je zvanično proglašena za najposjećeniju sahranu nekog državnika u istoriji.
Sahrani je prethodio prenos njegovih posmrtnih ostataka. Plavim vozom iz Ljubljane, preko Zagreba u Beograd, gdje su tri naredna dana bili izloženi u centralnoj sali zgrade Skupštine SFRJ, gdje mu je odata posljednja počast. Titova sahrana je direktno prenošena putem televizije u Jugoslaviji i još 16 zemalja svijeta, a u nekoliko zemalja je naknadno emitovan cijeli snimak ili važniji dijelovi.
O Titu su pisane pjesme i knjige, te snimani brojni dokumentarni filmovi. Iako danas mnogi spore značaj i kritikuju njegovu vladavinu, nesporno je ostavio dubok trag ne samo u istoriji nekadašnje Jugoslavije nego i svijeta.
Štafeta mladosti
Iako je Josip Broz Tito rođen 7. maja, zvanično je slavio rođendan 25. maja, na dan koji je 1957. godine nazvao Danom mladosti. Dan mladosti uveden je u SFRJ 1945. godine na inicijativu kragujevačke omladine. Glavni simbol bila je štafeta mladosti, koja je nošena mjesec i po kroz čitavu Jugoslaviju i 25. maja predavana Titu na svečanosti organizovanoj na Stadionu JNA. Štafeta je predavana Titu sve do njegove smrti 1980. godine, a ona koja se na dan smrti zatekla na putu po Hrvatskoj prekinula je put i položena je na odar predsjednika u Skupštini tadašnje države.
Foto: GS
Izvor: Glas Srpske
