Školske torbe teške su za nejaka dječja leđa, opterećuju ih i utiču na loše držanje, a pogotovo u mlađem osnovnoškolskom uzrastu, gdje na svoju kilažu 25-30 kg nose torbu tešku više od pet kg.
Sedmogodišnje dijete koje kreće u drugi razred osnovne škole ima ukupno sedam knjiga, četiri radne sveske, sedam svezaka, pernicu, bojice, tempere, plastelin te blok, čija težina iznosi oko 5,5 kg. Ovo je ukupna težina, a u prosjeku ponesu po bar tri knjige i sveske, zatim užinu, flašicu sa vodom, uz to im je određenim danima potrebna oprema za fizičko ili blok za likovno.
Ako je većina udžbenika digitalizovana, oni i dalje sve te knjige nose u školu te nazad kući, a u svemu tome trpi njihova kičma.
O tome koliko je to opterećenja za dječja leđa, doktorka Marija Krajišnik, specijalizant fizikalne medicine, za “Nezavisne novine” kaže da današnja djeca sa smanjenom fizičkom aktivnošću većinu svog vremena provode koristeći telefone, slabo izlaze, manje se igraju, tako da su njihovi mišići slabi, nerazvijeni, a uz sve to imaju i dodatan teret.
“S obzirom na to da je ovo težina koja znatno opterećuje njihova leđa, roditelji u startu ne nauče djecu da nose torbu na dva ramena. Skoro svi je nose na jednom ramenu, te tako ruše svoju strukturu, koja je već uveliko narušena, pa je to veliko opterećenje za njihovu kičmu. S obzirom na to da mnogo radim sa djecom, mogu reći da je to otežavajući faktor koji im, dugoročno gledano, može napraviti veliku štetu”, kazala je Krajišnikova.
Kako ističe, zbog svega toga, većina djece ima loše držanje.
“Održala sam predavanja u školi sa ciljem prevencije skolioze i tu sam napomenula prosvjetnim radnicima koliki je ovo problem, ali oni tvrde da ne mogu ništa uraditi u vezi s tim pitanjem”, pojašnjava Krajišnikova i dodaje da i stariji razredi, na primjer djeca u 11 godini dolaze u fazu ubrzanog rasta te su sa većim rizikom od problema s kičmom, jer tada imaju i više predmeta.
Predrag Damjanović, direktor Republičkog pedagoškog zavoda, za “Nezavisne” kaže da je Zavod prije osam godina napravio program koji podrazumijeva uticaj na težinu đačke torbe, gdje su tačno propisali šta je čija obaveza, počevši od škole, preko roditelja i nastavnika.
“Škola treba da napravi jasan raspored časova, kojeg treba da se pridržavaju nastavnici, kao i da djeca nose u školu ono što im je neophodno taj dan, a ne punu torbu svega što im treba i ne treba. Tu je velika odgovornost i roditelja, koji treba da pogledaju šta je to što djeca nose, da li je u skladu sa rasporedom i sl. Mi smo tada zagovarali da sve što im nije potrebno mogu ostavljati u školama, a u većini škola ima prostorija da mogu ostaviti ono što im ne treba kod kuće”, kazao je Damjanović i dodao da, prema njihovoj evidenciji, više od 50-60 škola ima i ormariće gdje učenici mogu ostaviti stvari.
Kako ističe, ukoliko svako uradi svoj dio posla, težina đačke torbe biće mnogo manja.
“U posljednje vrijeme je uloženo mnogo u digitalizaciju i mnogi sadržaji se mogu koristiti na taj način, pa ne vidim razlog da se to ne iskoristi”, dodao je on.
