Većina nas jednostavno ne prihvaća da veze s vremenom gube iskru. Intenzitet blijedi, leptirići u trbuhu se smiruju i na kraju se uklapamo u nešto stabilno, udobno i rutinsko. Taj naizgled neromantičan pomak prema osjećaju da ste više cimeri nego ljubavnici nije sam po sebi loš.
– Zapravo, ako uđete u bilo koju vezu misleći da će to zauvijek biti faza medenog mjeseca, bit ćete jako razočarani – upozorava Erika Ettin, trenerica za upoznavanje i vlasnica tvrtke za online upoznavanje.
Međutim, u nekim slučajevima, iza pritajenog osjećaja dosade stoji nešto više od same stabilnosti veze. I tu započinje priča o sindromu paralelnog života. Kao što i samo ime govori, to je uobičajeni obrazac u kojem parovi više ne žive zajednički život, već samo postoje jedni pored drugih. Paralelno jedno s drugim, bez „presjeka”. Rasporedi izvan kuće jedva se preklapaju, primjerice dok je jedan partner u kafiću, drugi je u teretani. Grupe prijatelja su odvojene. Čak i svoje slobodno vrijeme, iako ste tehnički „zajedno” u krevetu, provodite na vlastitim ekranima u različitim mentalnim svjetovima.
– No, samo zato što provodite vrijeme zajedno ne znači da je to kvalitetno vrijeme. I samo zato što ste još uvijek u braku ne znači da on automatski napreduje. Zdrav brak, čak i nakon desetljeća, trebao bi ostavljati dojam da se kreće prema naprijed. Međusobno se obavještavate o svemu, učite iz sukoba, poboljšavate način komunikacije i u konačnici produbljujete odnos umjesto da ga samo nastavljate. Morate brinuti o braku baš kao što biste brinuli o vrtu, s dosljednom namjerom i brigom. Inače je lako uzimati jedno drugo zdravo za gotovo i pretvoriti se u dvije osobe koje slučajno koegzistiraju – pojašnjava Ettin.
Evo kako možete prepoznati razliku između zdravog, sporog ritma i onog koji skreće u sindrom paralelnog života i reagirati na vrijeme.
Odluke donosite sami, a kasnije o tome obavijestite partnera
Idealno bi bilo da vaš partner bude vaš „zadani” sugovornik: ne iz obaveze, već zato što je to netko koga instinktivno želite uključiti u svoj svijet, za velike i male stvari.
– Jedan od ranih znakova sindroma paralelnog života jest činjenica da rijetko uopće pomislite reći partneru bilo kakvu novost ili nešto važno – kaže bračna terapeutkinja Patrice Le Goy.
Možda ste dobili neku veliku vijest i vaš instinkt vam govori da to prenesete nekome drugome, ali ne svom partneru. Ili ste stekli naviku donositi odluke (rezervirati putovanje, potrošiti na lijep namještaj, prijaviti se na maraton) ne uključujući partnera ili ga o tome obavještavate tek kad to već učinite.
– Gubitak tog osjećaja „mi” suptilan je pokazatelj da parovi idu odvojenim kolosijecima – upozorava dr. Le Goy.
Izgubili ste male trenutke intimnosti
Ne govorimo o seksu, već o mikro-povezanostima. Grli li vas partner još uvijek? Ljubi li vas kad uđe na vrata? Pruža li vam ruku tijekom ležernih šetnji gradom?
– Iako se ove geste mogu činiti beznačajnima, mali trenuci „kemijskog” povezivanja mogu učiniti da se osjećamo bliži jedno drugome – kaže Ettin.
Onog trenutka kada partneri osjete da postaju opcionalni (ili još gore, kada se čine kao napor), odnos prestaje biti nešto u što ulažeš trud i postaje nešto u čemu samo pasivno boraviš.
OGLAS
Zanemarujete romantiku
Prema Ettininom iskustvu, mnogi parovi s kojima je radila upadaju u zamku „kasnije”. Na ovaj odmor idemo kasnije, možemo izaći u kino kasnije, romansa i leptirići će se vratiti kasnije. Logika je razumljiva: ovo je vaša osoba zauvijek, veza je već osigurana pa ima smisla dati prioritet vremenski ograničenim zahtjevima (poslovni rokovi, društvene obaveze, beskrajna zbrka svakodnevnog života). Ali pretpostavka da će uvijek biti prilika za kasnije ono je što potiče sindrom paralelnog života. Kada se zajednička iskustva stalno odgađaju, nova sjećanja koja zapravo stvaraju povezanost i bliskost nestaju. Umjesto toga, učite ispunjavati svoje potrebe bez partnera, možda tako što ćete sve svoje slobodno vrijeme provoditi baveći se samostalnim hobijima ili se dogovarati sa „samo svojim” prijateljima za vikend izlaske, ne uzimajući u obzir svoju drugu polovicu koja postaje više sporedna misao nego dio plana.
Kako se osloboditi tog sindroma
Budući da u toj dinamici nema očitog sukoba, mnogi ljudi nisu svjesni sporog nestajanja iskre među sobom.
– Cilj nije sve raditi zajedno
Cilj je dati prioritet trenucima koji vam oboma donose osjećaj povezanosti – ističe dr. Le Goy te daje nekoliko prijedloga kako da to učinite.
– Ponovo uvedite male točke povezanosti
Lako je izgubiti male trenutke intimnosti koji su vam nekoć bili prirodni, a sada morate svjesno raditi na njihovom vraćanju.
– To ne mora biti dramatična promjena. Počnite tako što ćete ih pitati o njihovom danu, ali ih zaista poslušajte dok odgovaraju. Pošaljite im na Instagramu meme koji vas podsjeća na njih. Uzmite im omiljenu grickalicu na putu kući. Cilj nije grandioznost, nego dosljednost – ističe Ettin.
– Odaberite povezanost umjesto praktičnosti
Kada život postane užurban, s poslom, djecom i beskrajnim obavezama, primamljivo je svesti večernje spojeve na ono što je najlakše: pregledavanje telefona za večerom ili zajedničko gledanje televizije ležeći na kauču. Kako biste spriječili da te navike postanu cijela vaša dinamika, planirajte aktivnosti bez ometanja. To bi moglo uključivati doručak bez telefona nedjeljom ili kratku jutarnju šetnju u kojoj ekrane ostavljate kod kuće.
– Planirajte zajedničko kvalitetno vrijeme
Možda zvuči neromantično, ali s vremenom ćete shvatiti da je to način aktivnog biranja jedno drugoga. Možda je to određivanje četvrtka navečer za gledanje omiljene serije. Ili dogovorite mjesečni spoj izvan kuće, čak i ako to znači samo odlazak na neko ležerno mjesto u susjedstvu. Taj pomak, od praktičnog do namjernog, ono je što sprečava da dugoročna veza ne sklizne u dinamiku cimera.
Na kraju, možda ćete pomisliti da ništa od ovoga nije revolucionarno, ali to je otprilike i poanta. Stručnjaci poručuju da razlika između veze koja se čini lakom i one koja se čini praznom nije stvar vremena ili velikih gesti. Stvar je u namjeri.
