Tri britanske nacije prvi put su zajedno zatražile pravo da same odlučuju o svojoj budućnosti, otvarajući novu fazu ustavnog spora u Londonu. Škotska traži nezavisnost, Vels veću samostalnost, a Sjeverna Irska mogućnost ujedinjenja sa Irskom. Vrijeme Vestminstera se bliži kraju, poruka koja bi donedavno zvučala kao parola marginalnih britanskih nacionalista sada je izgovorena za zajedničkim stolom političkih lidera Škotske, Velsa i Sjeverne Irske, tri od četiri konstitutivna dijela Ujedinjenog Kraljevstva.
Lideri Škotske nacionalne partije, Plaid Kamrija i Šin Fejna okupili su se nedavno u Kardifu i potpisali zajedničku deklaraciju kojom su zatražili priznavanje prava svojih naroda na samoopredjeljenje. Poručili su da nijedna vlada u Vestminsteru nema pravo da blokira demokratsko odlučivanje o budućnosti njihovih zemalja.
Dokument nije međuvladin, već politički, jer su ga potpisali lideri stranaka. Ipak, njegov značaj prevazilazi formalni status. Prvi put se nacionalne političke snage iz Škotske, Velsa i Sjeverne Irske predstavljaju kao dio šireg pritiska koji dovodi u pitanje sadašnju ustavnu konstrukciju Britanije.
Škotski ministar Džon Svini skup je nazvao prekretnicom u ustavnoj istoriji Ujedinjenog Kraljevstva i poručio da Škotska ima neotuđivo pravo da odlučuje o svojoj budućnosti. Britanskog premijera Endija Bernama nazvao je posljednjim premijerom Ujedinjenog Kraljevstva.
Lider Plaid Kamrija Run ap Iorvert ocijenio je da Vestminster sve teže odgovara na zahtjeve za prenos više vlasti na same nacije, dok je liderka Šin Fejna u Sjevernoj Irskoj Mišel O’Nil poručila da njena zemlja ima pravo na referendum o ujedinjenju sa Irskom.
Škotska je i dalje najozbiljnije žarište britanskog ustavnog spora. Na referendumu 2014. godine nezavisnost je odbilo 55,3 odsto glasača, dok je 44,7 odsto glasalo za izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva.
Pitanje, međutim, nije zatvoreno. Dodatni podsticaj nacionalistima dao je “bregzit”, jer je Škotska 2016. godine većinom glasala za ostanak u Evropskoj uniji, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo kao cjelina odlučilo da je napusti.
Svini sada ponovo traži referendum, ali London odbija da mu prenese ovlašćenje za njegovo raspisivanje. Vrhovni sud Velike Britanije je 2022. godine presudio da škotski parlament ne može sam da organizuje glasanje o nezavisnosti.
Tako Škotska ima vlastite institucije i parlament, ali pitanje njenog državnog statusa ostaje rezervisano za Vestminster. Edinburg može da upravlja velikim dijelom unutrašnjih pitanja, ali ne može sam da otvori pitanje sopstvene nezavisnosti.
Vels je do sada bio najmanje izraženo žarište britanskog ustavnog spora, ali se i to mijenja. Run ap Iorvert i Plaid Kamri sve otvorenije govore o nezavisnosti, iako ona još nema podršku većine stanovništva.
Ta stranka je saopštila da neće tražiti referendum prije izbora za Sened 2030. godine. Za razliku od Škotske, Vels vodi dugoročniju bitku, nastojeći da nezavisnost iz marginalne ideje preraste u realnu opciju budućeg ustavnog uređenja.
Pitanje više nije samo koliko vlasti Kardif može dobiti od Londona, već i ko treba da odluči o budućem statusu Velsa.
Sjeverna Irska nalazi se u drugačijem pravnom položaju. Belfastski sporazum iz 1998. godine utvrdio je princip saglasnosti prema kojem budući ustavni status zavisi od volje većine njenog stanovništva. Tim sporazumom predviđen je i put ka mogućem ujedinjenju sa Irskom.
Ključna razlika u odnosu na Škotsku leži u tome što Sjeverna Irska već ima utvrđen mehanizam za promjenu svog ustavnog statusa. U Škotskoj takva procedura ne postoji, pa je za novi referendum potreban pristanak Vestminstera.
To, međutim, ne znači da je ujedinjenje Irske blizu. Za sada ne postoji odluka o raspisivanju referenduma, a njegovo održavanje zavisi od procjene britanske vlade o tome da li postoji vjerovatnoća da bi većina glasala za promjenu statusa.
Pored nacionalnog pitanja, važnu ulogu imaće i ekonomija. Zdravstvo, javne usluge, porezi, penzije, životni standard i odnosi sa Evropskom unijom mogli bi biti jednako važni kao i nacionalni identitet.
Novinar iz Londona Milan Dinić ocijenio je da zvanični London nije promijenio stav o statusu Sjeverne Irske i da trenutno nema referenduma o njenom ujedinjenju sa Irskom. Prema njegovoj ocjeni, izjave američkog predsjednika Donalda Trampa o ujedinjenoj Irskoj za sada se u Britaniji više doživljavaju kao politička poruka nego kao najava neposredne promjene.
Politički značaj kardifskog susreta leži u činjenici da se tri različita ustavna pitanja prvi put pojavljuju istovremeno.
Profesorka Univerziteta u Kardifu Lora Mekalister ocijenila je da je riječ o pokušaju da same konstitutivne nacije preuzmu inicijativu u ustavnoj raspravi, umjesto da čekaju da okvir odredi Vestminster.
“Fajnenšel tajms” ukazao je da su u Škotskoj, Velsu i Sjevernoj Irskoj na čelu političke scene stranke koje zagovaraju promjenu sadašnjeg statusa, ali različitim putevima.
“Vašington post” ocijenio je da deklaracija predstavlja politički izazov Londonu, dok Asošijeted pres naglašava da se pravne i političke pozicije tri zemlje značajno razlikuju.
Do sada je London uglavnom određivao okvir u kojem su Škotska, Vels i Sjeverna Irska postavljali svoje zahtjeve. Sada te tri političke scene pokušavaju da same postave pitanje o budućnosti britanske države.
Zajednička deklaracija ne znači da su tri nacionalna pokreta postala jedinstven politički projekat. Škotski nacionalizam želi nezavisnu Škotsku, velški sopstvenu državnost, dok sjevernoirski republikanci žele ujedinjenje sa Irskom. Ciljevi su različiti, ali je politička poruka slična: pravo na samoopredjeljenje ne bi trebalo da zavisi isključivo od volje centralne vlasti. Londonu najveći problem ne bi predstavljalo istovremeno odvajanje tri zemlje, što je i dalje malo vjerovatan scenario. Veći rizik je politički efekat prvog uspješnog poteza.
Ako Škotska jednog dana stekne nezavisnost, pitanje budućnosti Sjeverne Irske dobilo bi novu težinu. Ako bi, pak, prvo došlo do ujedinjenja Irske, Edinburg bi dobio dodatni argument za pitanje zašto jedan dio Kraljevstva ima jasno definisan put ka promjeni statusa, a drugi ga nema.
Zato Kardifska deklaracija nije važna samo zbog broja potpisnika. Njen značaj je u tome što se istovremeno otvaraju tri različita ustavna pitanja koja bi jedno drugo mogla politički pojačavati.
Zašto se ovaj proces ubrzava upravo 2026. godine? Odgovor nije samo u jačanju nacionalističkih stranaka. Posljedice “bregzita”, različiti pogledi na odnose sa Evropskom unijom, ekonomski problemi i pitanja javnih usluga dodatno su naglasili razlike između Vestminstera i pojedinih konstitutivnih nacija.
Tome treba dodati i međunarodni kontekst. Trampova podrška ideji ujedinjene Irske, iako za sada nema karakter promjene američke politike, dala je dodatnu vidljivost pitanju koje je uglavnom bilo britanski unutrašnji spor.
Pitanje više nije samo koliko ljudi želi nezavisnu Škotsku, Vels ili ujedinjenu Irsku, već koliko je sadašnji britanski model sposoban da te različite interese drži u istoj državi.
Iz perspektive Vestminstera, samoopredjeljenje jednog dijela ne znači automatski pravo na jednostranu promjenu državnih granica. Tako se sudaraju dva principa, pravo naroda da odlučuje o sopstvenoj budućnosti i pravo postojeće države da očuva svoj teritorijalni i ustavni integritet.
“Bregzit” je bio jedna od ključnih prekretnica. Škotska i Sjeverna Irska glasale su 2016. godine za ostanak u Evropskoj uniji, ali su morale da prihvate odluku većine na nivou cijelog Ujedinjenog Kraljevstva.
Za škotske nacionaliste to je postao jedan od najjačih argumenata da Vestminster može donositi odluke koje direktno mijenjaju budućnost cijele zemlje čak i kada se sa njima većina Škota ne slaže.
Slično važi i za Sjevernu Irsku, gdje je “bregzit” ponovo otvorio pitanje odnosa sa Irskom i Evropskom unijom. Poseban trgovinski režim uveden nakon izlaska Britanije iz EU dodatno je pokazao koliko je njen položaj specifičan.
Nema naznaka neposrednog raspada Britanije. Škotska nema dogovoren novi referendum, Vels još nema većinsku podršku za nezavisnost, a u Sjevernoj Irskoj nema odluke o raspisivanju glasanja o ujedinjenju sa Irskom.
Problem za London je, međutim, što se pitanje više ne može lako vratiti u okvir u kojem je bilo prije deset ili dvadeset godina.
Britanska vlada sada mora da odgovara na pitanje kako održati zajedničku državu u kojoj sve više političkih snaga u njenim konstitutivnim dijelovima traži pravo da sama odredi sopstvenu budućnost.
Sve to otvara i osjetljivo pitanje: da li Ujedinjeno Kraljevstvo polako ide putem koji po nečemu podsjeća na sudbinu Jugoslavije? Ne treba praviti lažnu istorijsku jednačinu. Britanija nije Jugoslavija. Nema rat, raspad institucija niti okolnosti koje bi upućivale na nasilan slom države.
Ali određena politička paralela postoji. I jedna i druga država predstavljaju složene zajednice različitih naroda, sa različitim istorijskim identitetima i pogledima na budući oblik zajedničke države.
London je devedesetih godina bio jedan od najvažnijih zapadnih centara koji su podržali princip samoopredjeljenja i priznavanje novih država nastalih raspadom SFR Jugoslavije. Danas se slično pitanje, u potpuno drugačijim okolnostima, vraća pred britanska vrata.
U tome leži najveća promjena. Rasprava više nije samo o tome da li Škotska, Vels ili Sjeverna Irska žele više ovlašćenja. Sve češće se postavlja dublje pitanje: šta je danas Ujedinjeno Kraljevstvo, jedinstvena država koja je različitim dijelovima dala različit stepen autonomije ili zajednica više nacija koje imaju pravo da same odrede koliko dugo žele da ostanu zajedno?
Raspad Ujedinjenog Kraljevstva nije počeo. Ali je počela ozbiljnija rasprava o tome šta ga drži na okupu. Ako Škotska nastavi da traži referendum, Vels jača zahtjev za sopstvenom državnošću, a Sjeverna Irska govori o ujedinjenju sa Irskom, London će se sve više suočavati sa pitanjem koje je decenijama postavljao drugima. Ne samo koliko autonomije mogu imati. Već mogu li uopšte ostati zajedno.
Ruski politikolog Vladimir Kornilov ocijenio je da zajednički nastup Škotske, Velsa i Sjeverne Irske pokazuje jačanje centrifugalnih tendencija u Britaniji, ali ne znači i početak njenog neposrednog raspada. Analitičar Roman Čerjomuhin smatra da je riječ prije svega o pokušaju povećanja pritiska na Vestminster, jer se ciljevi i ekonomski interesi tri nacionalna pokreta značajno razlikuju.
Britanska vlada odbacuje tvrdnje da se Ujedinjeno Kraljevstvo približava raspadu i poručuje da je posvećena očuvanju unije. Britanski mediji, međutim, priznaju da Kardifska deklaracija predstavlja novu fazu pritiska na Vestminster. Škotska traži nezavisnost, Vels dublju promjenu odnosa sa Londonom, a Sjeverna Irska mogućnost ujedinjenja sa Irskom.
Izvor: glassrpske
