Pored očiglednog odstupanja radnje serije od Tolkinovih dela, problem i dalje predstavljaju način na koji su likovi osmišljeni i razvijeni, kao i dijalozi koji neretko djeluju kao neuspješan pokušaj imitacije Tolkinovog stila.
Tolkin svoja dela nije oblikovao samo arhaičnim jezikom. Njegov stil odlikuju specifičan ritam, poetičnost, dubina i osjećaj da likovi pripadaju svijetu koji postoji mnogo prije njih.
Kada serija pokušava da ponovi samo spoljašnju formu, bez književne snage koja stoji iza nje, rezultat može da bude kontraproduktivan. Likovi zvuče gotovo isto, bez obzira na rasu, poreklo, karakter ili životno iskustvo, kao da svi recituju isti tekst.
Uvodne epizode posvećuju dosta pažnje političkim spletkama u Numenoru i Kazad-dumu.
Politički sukob Al-Farazona i Mirijel provlači se kroz gotovo čitavu seriju, ali umjesto da dobija na dramaturškoj težini, sve češće djeluje kao ponavljanje već viđenih intriga.
Pokušaj da se zaplet dodatno zakomplikuje špijunažom, zaverama i atentatima ne čini ga zanimljivijim, već samo doprinosi zamoru.
Slično je i sa kraljevstvom patuljaka u Moriji. Neslaganja i borba za uticaj između Durina i njegovog brata Trajna usporavaju radnju, iako će njihove odluke imati značajne posljedice po kraljevstvo pod planinom.
Riječ je o dva izuzetno važna kraljevstva Drugog doba Tolkinovog legendarijuma, ali njihovi politički sukobi nisu ni približno zanimljivi koliko serija nastoji da ih predstavi.
Uz veliki broj paralelnih zapleta, pojedini likovi ostaju u drugom planu, dok se drugi gotovo uopšte ne pojavljuju. Time se gubi kontinuitet radnje, a pojedine priče djeluju kao da se prekidaju upravo onda kada bi trebalo da dobiju na značaju.
Pozitivna strana serije jeste način na koji Čarli Vikers tumači Saurona, iako je njegov lik problematično napisan.
Vikers je uspio da mu podari harizmu, hladnokrvnost i dvosmislenost, ali je Sauron u prethodnim sezonama bio previše humanizovan, pa tek sada do izražaja dolazi njegov glavni motiv – želja da pokori Srednju zemlju.
Sauron konačno nije prikazan samo kao manipulator, već i kao zastrašujuće biće koje podstiče sukobe i strah kako među neprijateljima tako i među sopstvenim podanicima.

U prve četiri epizode ove sezone Vikers dobija dosta prostora, što je možda i najbolji dio novih epizoda.
Djelimično je popravljen i lik Galadrijel, koja konačno sazreva i više ne liči na tinejdžerku koja želi da se suprotstavlja autoritetima.
Galadrijel je sada umornija, ranjivija i opterećenija spoznajom da je dozvolila Sauronu da je prevari. Ona više nije samo ratnica koja pravi greške i pokušava da ih ispravi. Riječ je o drevnom i moćnom vilenjačkom biću čije su mudrost i staloženost podjednako važne osobine.
Njena veličina sve više dolazi do izražaja kroz samokontrolu i mudrost, osobine koje je ranije često potiskivala.
Harfuti, preci Hobita, tokom prve dvije sezone bili su jedan od najkontroverznijih, ali i najprepoznatljivijih elemenata serije.
Njihova priča, posebno odnos sa Strancem, odnosno čarobnjakom, zauzimala je znatan dio vremena. Sada su, međutim, potpuno skrajnuti i ne pojavljuju se ni u prve četiri epizode nove sezone.
Time nastaje svojevrstan paradoks. Serija je ranije kritikovana zbog toga što previše vremena posvećuje precima Hobita, a sada se postavlja pitanje zašto su gotovo potpuno nestali iz priče.
Njihova uloga trebalo je da doprinese prikazu porekla Hobita i njihovog odnosa sa Gandalfom, pa njihovo izostavljanje ostavlja utisak nedovršene priče.

U međuvremenu, voljeni čarobnjak dobio je svoj šiljati šešir, a saznali smo i da je jedan od pet Istara poslatih u Srednju zemlju da pomognu u borbi protiv Saurona.
Serija je ovdje ušla na posebno klizav teren. Orci kod Tolkina nisu samo čudovišta stvorena da bi ih junaci ubijali. U njegovim knjigama prikazani su kao izopačena, surova i zlobna bića, oblikovana strahom, mržnjom i pokornošću prema mračnim gospodarima.
Njihova priroda nije jednostavno pitanje izbora između dobra i zla. Upravo je to jedna od složenih dilema sa kojima se i sam Tolkin suočavao u svom stvaralaštvu.
„Ako su orci razumom obdarena bića, imaju li slobodnu volju i mogućnost da se odupru zlu? Mogu li uopšte biti posmatrani kao bića sposobna da izaberu drugačiji put”, filozofska su pitanja koja Tolkin otvara.
Međutim, kada serija od toga napravi gotovo običnu priču o porodici orkova koja samo želi miran život, složena moralna dilema svodi se na prilično jednostavan porodični zaplet.
Umjesto da dublje istraži prirodu zla, serija orkove približava savremenoj predstavi o neshvaćenim i nepravedno odbačenim bićima. Takav pristup možda ima dramaturškog potencijala, ali istovremeno mijenja način na koji publika razume njihovo mjesto u Tolkinovom svetu.
Još problematičnije djeluje njihova saradnja sa vilenjacima. Privremeni savez iz nužde mogao bi da bude zanimljiv dramaturški potez, ali način na koji je predstavljen ostavlja utisak da serija pokušava da Tolkinov svet prilagodi savremenim predstavama o pomirenju, prevazilaženju podela i preispitivanju unapred zadatih neprijateljstava.
Problem nije nužno u tome što se dvije suprotstavljene strane nađu u istoj situaciji, već u načinu na koji serija gradi taj odnos i u tome koliko ubedljivo uspeva da ga uklopi u svijet koji je Tolkin stvorio.
Najveći problem serije „Prstenovi moći“ možda nije u tome što se udaljava od Tolkinovih dela, već u tome što ni kao samostalna priča ne uspeva da izgradi uverljiv svijet i likove.
Odstupanja od književnog predloška sama po sebi ne moraju da budu nedostatak dobre adaptacije. Međutim, kada izmjene ne donose ubedljivu dramaturgiju, pokušaj očuvanja Tolkinovog duha svodi se na puko razbacivanje arhaičnim frazama i poznatim imenima.
Srednja zemlja nije postala jedan od najprepoznatljivijih fantastičnih svetova samo zbog vilenjaka, patuljaka, čarobnjaka i prstenova moći.
Njenu snagu čine istorija, mitologija, jezici, moralne dileme i osjećaj da svaki lik ima svoje mjesto u mnogo većoj priči. Upravo tu dubinu serija, uprkos spektakularnim kostimima i vizuelnim efektima, i dalje teško uspeva da dočara.
Možda bi „Prstenovi moći“ imali znatno bolji prijem kada bi se posmatrali kao samostalno fantastično ostvarenje, bez stalnog poređenja sa Tolkinovim delima. Međutim, tvorci su izabrali da svoju priču smeste u jedan od najpoznatijih književnih svetova, sa svim očekivanjima i odgovornošću koje takav izbor nosi.
A upravo dubinu tog sveta, uprkos svim produkcijskim mogućnostima, „Prstenovi moći“ još nisu uspjeli da dosegnu.
Izvor: rts