Elizabet Rozmund Tejlor je englesko-američka glumica, jedna od najvećih glumica Zlatnog doba Holivuda, rođena 27. februara 1932. u Hempstedu (predgrađu Londona).
Djevojčica je dobila ime po baki. Žene širom svijeta su imitirale njen stil oblačenja, način govora i kretanja.
Kad se uzme u obzir da se Elizabet udavala 8 puta, te da je dobila čak tri Oskara, može se reći da je živjela burnim životom.
Za ulogu Kleopatre dobila je milion dolara, bila je aktivni borac protiv side, osmislila je parfem koji se i dan danas prodaje, imala je neodoljivu žeđ za životom, oštar um i nevjerovatan smisao za humor.
Njeni roditelji su bili iz Arkanzas Sitija (SAD). Njen otac je bio trgovac umjetninama, a majka glumica. Elizabet je učila balet od treće godine, a neposredno prije početka Drugog svjetskog rata, porodica se vratila u Sjedinjene Države i nastanila se u Los Anđelesu. Ubrzo su njeni roditelji odlučili da je Elizabetin izgled pogodan za Holivud i počeli su da je vode po raznim audicijama. Predstavnici „Universal Pikčrs“ su se brzo zainteresovali za djevojčicu i ponudili joj ugovor na 7 godina.
Imala je samo 11 godina kada je glumila u svom prvom filmu „Svaki minut se rađa jedan čovjek“. Zatim je uslijedila kratka pauza i nekoliko manjih uloga, nakon čega je glumica dobila glavnu ulogu u filmu „Nacionalni somot“, koji je Tejlor proslavio. Zatim je uslijedio veliki ugovor sa MGM-om i, kako kažu, stvari su krenule uzlaznom putanjom.
Na prvi pogled kod ove glumice je sve išlo kako treba, ali malo ko zna da su Tejlor veći dio života pratile povrede i bolesti. Tokom života je pet puta lomila kičmu (prvi put je pala sa konja tokom snimanja), imala je operacije kukova, zbog čega je patila od zavisnosti od lijekova protiv bolova, tableta za spavanje i alkohola. Nemoguće je nabrojati sve bolesti koje je morala da podnese. Kroz sve ove nedaće Elizabet je prolazila sa velikom dozom humora:
“Kolima hitne pomoći putujem više nego neko taksijem,”
“Marlon Brando je jednom pokušao da napravi spisak mojih tegoba, ali je umro prije nego što sam mogla da dodam još neke stavke”;
“Na operacionom stolu, nakon što su ljekari opet uzdahnuli vajkajući se kako neću dočekati veče, pomislio sam: „Sigurno neću dočekati neku veče…“
Čak ju je i snimanje filma “Kleopatra“, skoro koštalo života. Tamo se prehladila: razvila je upalu pluća, a zatim i plućni edem. Morala je hitno da bude hospitalizovana i da joj se izvrši traheotomija (operacija kojom se u tijelo ubacuje cijev kako bi pacijent mogao disati). Čudom je spašena. Uz velike poteškoće, sve je ispalo kako treba, ali je na njenom vratu ostao ožiljak koji su šminkeri pokušavali decenijama da sakriju, često bezuspješno.
Bila je hospitalizovana najmanje 100 puta tokom svog života, imala je preko 40 operacija, a nabrajanje svega kroz šta je prošla zahtijevalo bi poseban članak.
Glumica se trudila da živi punim plućima, a oni koji su je znali najviše su pričali o njenoj ljubavi prema gurmanluku.
Uživala je u mnogim finim stvarima, ali je imala i veliku strast prema određenoj hrani. Bila je poznata po tome što je jela slaninu i jaja, biftek sa holandez sosom i čokoladni mus, ali joj je omiljeni obrok bila pržena piletina sa pire krompirom, kukuruzni hljeb i čaša Džek Denijelsa. Takođe je imala slabost prema čizburgerima i pomfritu.
„Samo me nervira što novine ne rade ništa drugo nego što pričaju o mojoj težini. Na kraju krajeva, nisam statua, ja sam živa osoba i ako želim da jedem prženu piletinu šest puta dnevno, to je moja stvar.”
“Za mene, ne jesti znači ne živjeti. Ako ne možeš dobro da jedeš, pušiš, piješ i voliš, onda koja je svrha takvog života?”
“Postoje dvije stvari koje mogu da radim savršeno – da igram ulogu i da kuvam. Postoji opšte pravilo u tim stvarima – glavno je da se ne pretjeruje.”
Naravno, u jednom trenutku svoje karijere držala je dijete. Čak je objavila i knjigu o dijetama pod nazivom „Elizabet polijeće“, za koju se govorilo da nudi neke zaista lude recepte. Bila je nacionalni bestseler, ali se sada više ne štampa. Tejlor je takođe voljela da organizuje „maratone u ishrani”, koji su često trajali tri do četiri sata, za svoje prijatelje, među kojima su bile poznate ličnosti poput Jul Briner, Marije Kalas, Toma Džounsa i drugih. Bio je to takozvani „dan varanja“, koji je radila jednom nedjeljno. Ipak, uspjela je da smisli dijetu koju je nazvala po sebi.
“Debela sam! Pa šta? Postoje važnije stvari u životu od izgleda. Godinama sam se borila sa težinom i sada prihvatam sebe takvu kakva jesam.”
Uprkos svojoj sitnoj veličini – u mladosti joj je struk bio 50 cm – Elizabet je mogla da popije više od bilo kog muškarca, uključujući i svog muža Ričarda Bartona: „Nemoguće je živjeti sa Bartonom i ne piti! Konjak ujutru, votku i tonik popodne, viski uveče.“ Generalno, voljela je sve, uključujući tekilu i pivo, ali šampanjac joj je bio omiljeni. „Šampanjac i penušavo vino mogu učiniti da se svaka žena osjeća posebno.“
Elizabet je uživala u alkoholu u mnogim oblicima – Džek Denijels, Mimoze, Bladi Meri … Zapravo, jela je slaninu i jaja za doručak, uz mimozu.
U kasnijim godinama počela je da preferira konjak. Sve je to na kraju dovelo do toga da se dva puta tokom 80-ih liječi od alkoholizma u klinici Beti Ford (gdje je upoznala svog posljednjeg muža) i nakratko se pridružila Anonimnim alkoholičarima. Iako je rekla:
Do kraja života voljela je jaka pića, dobru hranu i prijatelje. Bila je teški pušač (od 18. do 58. godine), obično pušeći dvije kutije dnevno.
O njenom životu možda najbolje govori rečenica koju je jednom izgovorila :
„Osjećam se veoma avanturistički. Ima toliko vrata koja treba otvoriti, a ja se ne plašim da pogledam iza njih.“
Umrla je 23. marta 2011. godine od srčane insuficijencije. Bila je poznata po tome što je kasnila, a sahrana je počela 15 minuta kasnije od zakazanog vremena. Pogrebni agent je pročitao obavještenje: „Željela je da zakasni na svoju sahranu.“
Glassrpske.com
