Petra Špehar bila je među 15 ljudi koji su se tokom velikog požara zatekli u najudaljenijem dijelu starog sela u Lokvi Rogoznici.
U svjedočenju koje je ustupila Indexu opisala je noć tokom koje su ostali odsječeni vatrom, bez mogućnosti evakuacije i, kako tvrdi, bez pravovremenog upozorenja i jasnih uputstava službi.
“Preživjeli smo najgoru noć našeg života. I nije nas spasio sustav, spasili smo se sami. Svih nas 15 iz najudaljenije točke starog sela u Lokvi Rogoznici”, kaže Špehar.
Kaže da bi se uspjeli evakuisati da su na vrijeme dobili upozorenje. Kada su shvatili koliko je situacija ozbiljna, put je već bio zatvoren i više nisu mogli otići.
“Da je nas 15 dobilo poruku upozorenja, stigli bismo se evakuirati, a ovako nas je dočekala zatvorena cesta i nemogućnost prolaska. Nas 15 u panici i s pozivima prema 112 koji nam je u jednom trenutku blokirao brojeve, a kad smo ih dobili, savjet je bio: ‘Držite se dalje od plamena’. Top”, opisuje Špehar.
Među njima su bili i stariji susjedi koji su, kaže, očekivali da će dobiti službeno uputstvo za evakuaciju.
“Naši susjedi u 80-im godinama života čekali su poziv za evakuaciju jer vjeruju sustavu. Poziv nije stigao, a njihov auto je izgorio”, kaže.
“Neki paralizirani od straha, neki u molitvi”
Kad više nisu mogli otići, pokušavali su spasiti kuće onim što su imali. Vodu su vadili iz bazena i gasili oko sebe dok se vatra sve više približavala.
“Ne znam kako bih pretočila u riječi situaciju s kojom smo se susreli. Znam samo da nas je vatra opkolila, da smo na ruke iz bazena izvukli dvije trećine vode i pokušali spasiti što se spasiti dalo”, opisuje Špehar.
U jednom trenutku postalo je preopasno ostati napolju pa se svih 15 sklonilo u kuću jednog od susjeda. Upravo je iz te kuće snimljen video koji je Špehar ustupila Indexu, a na kojem se vidi vatra u neposrednoj blizini.
“U jednom trenutku postalo je preopasno pa smo ostali u kući, neki paralizirani od straha, neki u molitvi, neki pod napadom adrenalina i luđačkom hrabrošću”, kaže.
U kući su zajedno dočekali prolazak najgoreg naleta požara. Špehar posebno pamti trenutak tišine nakon što je prošao najjači talas požara.
“Tišina koja je nastala nakon što nas je vatrena oluja prešla bila je najljepša i najodvratnija tišina u isto vrijeme. Ostali su otvoreni plamenovi od nekoliko metara koji nisu bili ništa u usporedbi s vatrenom olujom koja je prethodila”, opisuje.
Kad je najgori nalet prošao, ponovo su izašli i nastavili gasiti.
“Misli su se razbistrile i krenuli smo dalje s gašenjem vodom iz bazena. Spasili smo sve kuće u našem okruženju, osim jedne. Sami”, kaže Špehar.
“Da nikoga nije bilo da nam da jasne upute, to ne razumijem”
Špehar kaže da razumije da su vatrogasci i druge službe te noći branili mnogo veće područje i da je požar ugrožavao veliki broj ljudi. Ono što ne može razumjeti jeste da, kako tvrdi, u najkritičnijim trenucima nisu dobili jasna uputstva.
“Jasno mi je da smo ‘zaboravljeni’ jer je vatra prijetila puno većoj populaciji od nas 15, ali da nikoga nije bilo na pozivu da nas upozori, da nam da jasne upute, da nas smiri, da nas utješi… e to ne razumijem”, kaže.
Jedine konkretne savjete u tom trenutku, tvrdi Špehar, dobijali su telefonom od prijatelja iz HGSS-a Bjelovar.
“Jedini iz ‘sustava’ s konkretnim uputama bio je naš dobar prijatelj iz HGSS-a Bjelovar koji nas je telefonski savjetovao i spasio naše glave”, govori.
“Prvi se pojavio volonter Crvenog križa, rekao je: ‘Nisam ovdje očekivao nikoga živog'”
Nakon što je najgora opasnost prošla, do njih su počeli dolaziti ljudi izvana. Prvi je, prema njenom svjedočenju, stigao volonter Crvenog križa s vodom.
“Prvi iz ‘sustava’ koji se pojavio u našem dijelu sela volonter je Crvenog križa koji je donio vodu uz riječi: ‘Nisam ovdje očekivao nikoga živog’. Nekoliko sati kasnije došla je i policija popisati mrtve. I vratila se praznog popisa.”
Kritikovala i ono što se događalo nakon požara
Špehar je u objavi kritikovala i događaje koji su, prema njenom svjedočenju, uslijedili nakon požara. Tvrdi da je njihov dio sela sljedećeg jutra ostao zatvoren te da su radnici putarskih službi čistili područje prije dolaska političara. Navela je i da su vatrogasci poslije na benzinskoj pumpi morali čekati na točenje goriva dok su se drugi ubacivali preko reda.
“Poremećeni protokoli i prioriteti su nam u pedigreu”, zaključila je svoje svjedočenje.
“Ipak, puno je divnih ljudi prošlo kroz naš, od sustava zaboravljen, kraj”
U dodatnoj izjavi za Index Špehar je željela naglasiti i pomoć koju su stanovnici dobili u danima nakon požara. Dva dana poslije, kaže, vatrogasci DVD-a Omiš obišli su njihove najstarije susjede.
“Objasnili su situaciju te rekli kako je bilo preriskantno doći do nas. Ali barem su došli”, kaže Špehar.
Posebno je zahvalila volonterima i radnicima službi koji su im pomagali nakon požara.
“Pohvalila bih volontere Crvenog križa koji su svakodnevno donosili vodu te djelatnike HEP-a koji neumorno rade svih ovih dana kako bismo što prije dobili struju, a time i vodu. Hvala i lokalnom HGSS-u što su nam dostavili hranu kad je cesta bila blokirana”, rekla je za Index.
Kaže da je kroz njihov dio sela u danima nakon požara prošlo mnogo ljudi koji su pomagali kako su znali i mogli. Susjedima kojima je automobil izgorio u međuvremenu je stigao drugi automobil.
“Puno je divnih ljudi prošlo kroz naš, od sustava zaboravljen, kraj pa je tako i susjedima stigao novi automobil, i na tome puno hvala”, kaže.
“Fokus se uvijek prebaci na male ljude koji nesebično pomažu, a izvlači se velike. Samo dokle?”
Na kraju se vraća na ono što joj je ostalo kao glavna poruka svega što su proživjeli: u trenucima kada veliki sistemi zakažu, teret ponovo preuzmu pojedinci.
“Na kraju, kao i svaka do sada, tragedija bude ubrzo zaboravljena, skupa s velikim sustavima koji bi trebali biti tu za malog čovjeka. Fokus se prebaci na male ljude koji nesebično pomažu i izvlače ove velike, nakon svake tragedije, nakon svakog incidenta, nakon svake katastrofe. Samo dokle?”
Ante, Petrin susjed u čiju su se kuću sklonili od požara, ispričao joj je da je doživio šest požara na tom području, ali ovakvo nešto – nikada.
