Novo istraživanje iz pustinje u Čadu pokazuje da orlovi uspešno love odrasle pavijane teške i do 26 kilograma. Ovo otkriće menja dosadašnja uverenja i otvara pitanje da li su rani ljudski preci takođe bili mete napada iz vazduha.
Naučnici su na visoravni Enedi u saharskom delu Čada otkrili ostatke najmanje devet anubiskih pavijana. Lobanje i kosti pronađenih životinja imale su duboke ubodne rane i brazde koje odgovaraju smrtonosnom stisku kandži velikog crnog orla Veroa (aquila verraeuhii).
Ova vrsta orla lovi sa vrhova litica, ponekad u parovima, i ima raspon hvata kandži od 40 centimetara.
Istraživački tim, koji su predvodili primatološkinja Ketrin Hobajter i antropolog Natanijel Domini, predstavio je ove nalaze u časopisu American Journal of Bilogical Anthropology.
Do sada se u biološkoj antropologiji smatralo da ptice grabljivice ne mogu da savladaju primate teže od 13 kilograma. Međutim, ubijeni pavijani su u proseku imali oko 22,2 kilograma, dok je najveća jedinka težila više od 26 kilograma.
Osam od devet stradalih pavijana bili su odrasli mužjaci, što ukazuje na lov pre nego na lešinarenje, jer nalaženje uginulih životinja ne bi favorizovalo određeni pol. Naučnici napominju da mužjaci primata ponekad pokušavaju da odbrane grupu od orlova napadajući ih, što bi moglo da objasni ovaj neobičan nesrazmeru.
Pretnje iz vazduha za rane hominine
Novi podaci pokazuju da telesna masa ranih hominina nije bila dovoljna zaštita od vazdušnih napada. Odrasli pavijan od 26 kilograma ulazi u raspon telesne mase naših drevnih predaka sa afričkog kontinenta.
Na primer, čuveni fosil ženke vrste australopitecus afarensis, poznate kao Lusi, težila je oko 28 kilograma kada je živela na teritoriji današnje Etiopije pre oko 3,2 miliona godina.
Jedini do sada potvrđeni slučaj orlovskog lova na hominine je Dete iz Taunga, odojče vrste australopithecus africanus teško oko deset kilograma, za koje se veruje da ga je odneo veliki orao pre 2,8 miliona godina.
Ketrin Hobajter sa Univerziteta Sent Endruz objašnjava da bi više vrsta australopitekusa, koje su živele pre jedan do tri miliona godina, bilo u istom rasponu težine kao odrasli mužjaci pavijana iz studije. To znači da su hominini sasvim sigurno bili ranjivi na napade iz vazduha, baš kao što su ih ugrožavali krokodili i hijene.
Naučne debate i strategije preživljavanja
Antropolog Skot Mekgro sa Državnog univerziteta u Ohaju ističe da su rani hominini verovatno bili atraktivne mete zbog svoje relativno male veličine tela, posebno odojčad i mladunci.
Zbog ograničenih fizičkih odbrana, oni su morali da razviju niz bihevioralnih adaptacija kako bi smanjili ranjivost na grabljivice. Te adaptacije su verovatno uključivale život u većim grupama, upozoravajuće krike i pažljiv odabir staništa koja nude zaklon od napada odozgo.
Pojedini stručnjaci ipak pozivaju na oprez pri tumačenju ovih nalaza iz surovog pustinjskog okruženja.
Ornitolog Robert Simons sa Univerziteta u Kejptaunu navodi da su orlovi oportunisti i da u ekstremno suvim uslovima nedostatak uobičajenog plena može naterati ptice na veće i opasnije mete. Hesus Bautista-Rodrigez, koordinator projekta za pustinjske suri orlove, dodaje da su potrebna dalja terenska istraživanja kako bi se tačno utvrdilo na koji način su ptice dolazile do pavijana.
„Sasvim je moguće da su neke, ili čak sve, od ovih jedinki već bile mrtve, na samrti, ozbiljno oslabljene ili na drugi način nesposobne da se brane kada su se orlovi njima hranili“, naglasio je Bautista-Rodrigez.
Istakao je da rane na kostima, iako u potpunosti kompatibilne sa kandžama orla, ne dokazuju nužno da je ptica aktivno ubila zdravog odraslog mužjaka. Naučnici se ipak slažu da su izolovani ekosistemi, poput ovih u Čadu, dragoceni modeli za razumevanje kako su se predatori i njihov plen prilagođavali tokom dugih perioda suša u Africi.