Dževad Prekazi, sjajni vezista i nezaboravni fudbalski „bombarder“, bio je i čovek britkog jezika kojim se borio protiv nepravdi u sportu, ali i izvan njega. U tumačenju te svoje borbe koristio je izreku „Moja vera je Če Gevara“, kao simboličan izraz spremnosti na izgaranje za ideale. Sudbina je udesila da se taj ponosni Albanac, rođen u Kosovskoj Mitrovici, koji se uvek predstavljao kao Jugosloven, u legendu preseli u Beogradu, svom najvoljenijem gradu i „poslednjoj luci“, odabranoj nakon dugog igračkog pečalbarenja od Turske do Amerike.

Tužnu vest o smrti Dževada Prekazija (70), nekad sjajnog veziste Partizana, kog sam davno upoznao, primio sam kao odlazak nezaboravnog fudbalskog „bombardera“ i čoveka britkog jezika kojim se borio protiv nepravdi u sportu, ali i izvan njega. U tumačenju te svoje borbe koristio je izreku „Moja vera je Če Gevara“, kao simboličan izraz spremnosti na izgaranje za ideale.
Sudbina je udesila da se taj ponosni Albanac, rođen u Kosovskoj Mitrovici, koji se uvek predstavljao kao Jugosloven, u legendu preseli u Beogradu, svom najvoljenijem gradu i „poslednjoj luci“, odabranoj nakon dugog igračkog pečalbarenja od Turske do Amerike.
Davno izraženom željom da u grob ode sa dresovima Partizana i istanbulskog Galatasaraja, jasno je odredio koji su mu klubovi, od nekoliko čije je boje branio, najviše značili. Razlog za to je jasan: u crno-belom dresu srpskog velikana i žuto-crvenom slavnog turskog prvoligaša pružao je najbolje partije, osvajao trofeje i bio ljubimac njihovih navijača.
Bratovljevim stopama u Partizan
Dževad Prekazi je fudbalsku karijeru započeo u nižerazrednom Remontu iz Kosovske Mitrovice. U Partizan, gde je odmah dobio nadimak Preki, stigao je kao šesnaestogodišnji „dečko koji obećava“. Išao je stopama starijeg brata Ljuana, koji je tri godine nosio crno-beli dres.
U milionski Beograd je, kao svaki provincijalac, stigao sa strahom u očima, ali i patrijarhalnim navikama. Drukčiji od novih drugara bio je, pre svega, po uvažavanju i poštovanju starijih i poštenom pogledu na život. Te osobine, kako je isticao, usadio mu je otac za kog je govorio da je najzaslužniji što je on životni put prešao bez ostavljene mrlje iza sebe.
Razgovor sa Prekazijem u “Mojih top 11”
I kad je postao prvotimac Partizana, omladinski i olimpijski reprezentativac, dobrovoljno je nosio torbe ne samo trenerima, nego i starijim saigračima, ne krijući to od javnosti. „Da, nosio sam torbe trenerima Mladiniću i Miladinoviću, kao i Moci Vukotiću, plus svoju“, izjavio je u jednom davnom intervjuu. Tu priču mi je potvrdio i Moca, kog je Preki najviše cenio među partizanovcima, kao fudbalera i kao čoveka.
Za prvi tim Partizana Prekazi je igrao od 1976. do 1983. godine kao vezni igrač, i za to vreme je sa crno-belima osvojio tri šampionske titule – 1976, 1978. i 1983, kao i Mitropa kup (Srednjoevropski kup). Imao je 175 nastupa i upisao 23 gola, od koje je većinu postigao topovskim udarcima, po čemu su ga ljubitelji fudbala poredili sa nezaboravnim „bombarderom“ Crvene zvezde i jugoslovenskog fudbala Borom Kostićem.
Iako su obojica bili levaci, Preki se mnogo razlikovao od Bore, pre svega po tome što je bio fizički mnogo slabiji. „Tanak kao trska, sa malim stopalom“, kako su isticali medijski izveštači. U vezi s tim, jednom sam ga pitao kako je moguće da on, koji je nosio kopačke broj 38, ima jači udarac od slavnog Nemca Gintera Necera sa obućom devet brojeva većom od njegove. „To je Božiji dar i stvar tehnike, a ne gabarita“, nije želeo da se hvali.

Snažan šut bio je Prekijeva glavna osobina, ali ne i njegova jedina fudbalska vrlina. Treba istaći i da je bio i sjajan dribler, borac koji se ne predaje, momak koji vrlo inteligentno prati igru.
Hajduk i Amerika
Dževad Prekazi nikada nije rekao ružnu reč o svom Partizanu za koji je uvek govorio da je veliki klub, „veći od svih igrača i navijača koje je imao“, i njegova druga kuća. Do poslednjeg dana se, kao potpisnik „Apela za spas Partizana“ borio za oporavak voljenog kluba, koji već nekoliko sezona igra vrlo bledo i ne beleži rezultate dostojne svog imena.
Za svoj odlazak 1983. iz Humske u splitski Hajduk optužio je samo neke ljude iz tadašnje uprave kojima, navodno, zbog nečega njemu nepoznatog, nije bio po volji.

U Hajduku, koji je tada imao vrlo moćan tim, brzo se ustalio u ekipi koja je 1984. osvojila nacionalni kup, tada zvan Kup maršala Tita. „Bili“ su potom stigli i do polufinala Kupa EUFA, ali Preki, po igrama, nije bio na svom nivou iz Partizana. Oni koji su ga bolje poznavali tvrdili su da mu je falio motiv za igru koji je dobijao samo kad je igrao na Stadionu JNA, gde je bio jedan od ljubimaca vatrenih „grobara“. Iz Splita je otišao u Sjedinjene Američke Države, da bi igrao mali fudbal. Postao je član Baltimor Blasta u kom je ostao samo šest meseci. Igrao je u tandemu sa nekadašnjim Zvezdinim asom Srbom Stamenković kog je, „punih usta“, nazivao „fudbalskim velemajstorom“.
Legenda Galatasaraja
Povratak u Evropu krunisao je potpisivanjem ugovora sa istanbulskim Galatasarajem u kom je ostao punih šest godina (1985-1991). Bilo je to novo zlatno doba njegove karijere, posle onog u Partizanu.
Sa Galatasarajem je dva puta bio šampion Turske, po jednom osvajač kupa i učesnik polufinala Kupa evropskih šampiona (današnje Lige šampiona). Njegov fantastični gol francuskom Monaku 1989. u KEŠ iz slobodnog udarca, sa više od trideset metara, doneo je turskom timu najveći međunarodni uspeh ikada ostvaren. Klub ga je zvanično proglasio najboljim strancem u svojoj istoriji, a jedna ulica u gradu na Bosforu ponela je njegovo ime.
Četvrtfinale KEŠ u sezoni 1988/89, Galatasaraj-Monako (1:1 ) i gol kojim je Dževad Prekazi odveo Galatasaraj u polufinale KEŠ, Keln, 15. mart 1989.
Turci su mu dali državljanstvo i ponudu da trajno ostane u njihovoj zemlji. Zahvalio im je rečima da nikako ne bi mogao da zauvek napusti Beograd. U muzeju Galatasaraja njegov portret postavljen je na četvrto mesto među najznačajnijim ličnostima kluba koji postoji od 1905. godine.
Povratak u Beograd
Posle Galatasaraja, već kao fudbalska „zvezda padalica“, u Turskoj je po godinu dana nastupao za Altaj iz Izmira i istanbulski Bakirkojspor. Sredinom 1993. vratio se u Jugoslaviju, gde drugo nego u Beograd. Posle sezone u nižerazrednom Trudbeniku, već kao 38-godišnjak okačio je kopačke o klin, ostajući u fudbalu kao trener.
Bio je šef struke u Železniku, a sa mlađim kategorijama radio je u Partizanu, OFK Beogradu i Sinđeliću. U mladoj reprezentaciji Srbije (igrači do 21 godinu) bio je pomoćnik selektoru Zvonku Živkoviću. U svom Partizanu je jedno vreme obavljao i funkciju skauta.

Sve vreme političkih tenzija na relaciji Beograd – Priština držao se po strani. Teško razočarenje doživeo je kad mu je u Kosovskoj Mitrovici spaljena porodična kuća. Njegov brak sa Srpkinjom Jelicom nije bio po volji mnogim njegovim sunarodnicima, ali i pojedinim rođacima, kao i njegova odluka da Beograd izabere kao svoj grad. Javnost i sportski analitičari na Kosovu su vest o Prekijevoj smrti primili hladno i s prezirom, ističući, između ostalog, da „on za Kosovo ništa ne predstavlja“.
Reprezentacija – veliki žal
Velika neispunjena želja Dževada Prekazija ostalo je neigranje za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Mnogi su to tumačili kao „slepilo“ više selektora, a on sam, uvek britak i otvoren, govorio je da je za tadašnje „Plave“ trebalo da odigra „bar 50 mečeva“.
Za razliku od vođa državnog tima, svi najveći jugoslovenski klubovi su veoma cenili njegove igračke, ali i ljudske kvalitete. Kad je rešio da napusti Partizan, tri preostala tima iz jugoslovenske „velike četvorke“ – Zvezda, Dinamo i Hajduk pozvali su ga u svoje redove. „Predsednik Crvene zvezde Dragan Džajić mi je tada rekao da su vrata njihove ‘Marakane’ za mene širom otvorena“, pričao je Preki. Zvao ga je i Dinamov trener Vlatko Marković, a ugrabio ga je Hajduk koji je, govorilo se tada, imao najdublju kasu.

Dokaz da su se jugoslovenski selektori ogrešili o Prekazija time što su mu onemogućili da zaigra za državni tim, jeste činjenica da ga je slavni Johan Krojf, kao trener Ajaksa, zvao u Amsterdam. Dogodilo se to na Novogodišnjem turniru u Minhenu, 1987, na kom su, osim Prekijevog Galatasaraja, učestvovali i Ajaks, Bajern i Notingem forest, kao šipak puni igračkih zvezda toga doba.
Krojf, koji je bio Prekazijev idol, bio je fasciniran njegovom tehnikom, a posebno razornim udarcem levom nogom. Prelazak je sprečila komplikovana holandska birokratska procedura u odnosu na fudbalere iz Jugoslavije. Krojf je ubrzo posle toga postao trener Barselone, a njegov plan sa Prekijem raspao se kao mehur od sapunice.
Preki nikada nije zaboravio reči fudbalskog „Letećeg Holanđanina“, koje je čuo posle izraženog čuđenja da mu ponuda za angažman stiže posle igre prikazane na malom fudbalu. „Fudbalski majstor se prepoznaje bez obzira na to na kakvom terenu igra“, rekao mu je Krojf, zvanično najbolji fudbaler Evrope u dvadesetom veku.
RTS / Piše: Jovo Vuković